Srijeda, 23. Septembra 2020.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Glasnogovornik S. Koreje: U 9 godina vladavine Kim nije napravio ni jednu jedinu grešku

‘U svim zemljama, kada postoji nezadovoljstvo, narod izađe na ulicu, ili izlaze noću i crtaju grafite. To se u Koreji nije dogodilo nikada‘

Španac Alejandro Cao de Benós jedini je Zapadnjak, “stranac”, ovlašten govoriti u ime režima Kim Jong-una. Kaže za sebe da je Julio Iglesias Sjeverne Koreje. Kim Jong-il, otac Kim Jong-una, 2002. godine imenovao ga je počasnim konzulom DNRK, to jest specijalnim delegatom Ministarstva vanjskih poslova Sjeverne Koreje. Naslov predug za pomalo nejasnu ulogu. Recimo, američki Bloomberg o njemu piše kao “čovjeku kojeg zovete ako hoćete poslovati u Pyongyangu”, francuski Le Parisien ide i korak dalje i zove ga “crvenim barunom Sjeverne Koreje”.

  • Cao de Benós je i stvarni nasljednik barunske titule, potomak kastiljskih plemićkih rodova čiji se korijeni uranjaju u pirenejsku dolinu Arana. Ponosi se time, ne propušta se pohvaliti da su naslovi njegovim precima dodijeljeni “po zasluzi oružja”. Da krv nije voda, dokazao je 2016., kada ga je španska Guardia Civil uhapsila pod sumnjom međunarodnog šverca oružjem i oduzela sjevernokorejski pasoš. Sudski proces još se vodi pred sudom u Murciji. Nije pretjerano zabrinut. Kaže da mu za ulazak u Sjevernu Koreju pasoš, zapravo, i ne treba, “jer ga u državi svi znaju”; tamo ga zovu Chon Sŏn-il, što se može prevesti kao “Koreja je jedno”.

    Od njega u razgovoru nećete čuti da pravi distinkciju između Sjeverne i Južne Koreje. Sjeverne Korejce zove Korejcima, a Južni su – isto to. U Pyongyangu se slika s bebama, potpisuje autograme, rukuje s Vrhovnim vođom. Ispravlja me kada krivo posložim Maršalov nadimak: “Kim Jong-un će titulu Dragog vođe zaslužiti jednog dana, ali o tome će odlučiti korejski narod!” Od malih je nogu militant u komunističkim organizacijama i u Sjevernu Koreju otputovao je već sa 16 godina, nakon što je preko ljeta crnčio na benzinskoj pumpi da zaradi novac.

    Alejandro Cao of Benos

    Zamislite, imate 16 godina, živite na suncem okupanoj španskoj rivijeri i krenete “trbuhom za kruhom” u Pyongyang, u hermetičnu betonsku kasabu da biste volontirali za radnički trliš i šaku riže. I onda tako 12 godina. Ne može se reći da nije zaslužio postati jedan od najbližih saradnika Kim Jong-ila; staljinist do srži, s tihim uživanjem brani sjevernokorejsku filozofiju “Juche”, komunističke ideale i revoluciju. Razgovor postaje žovijalniji kad govori o “imperijalističkoj stoci”.

    Alejandro Cao de Benós čovjek je vrijedan svakog prijezira. Ovisnik o simboličnoj i stvarnoj moći koju mu delegira sjevernokorejski režim. Slušajući ga tako sigurnog i uvjerenog, vidjet ćete niže, niko ne bi rekao da govori o zemlji u kojoj se nekažnjeno gaze prava njegovih sugrađana i gdje je svaki aspekt ljudskog života osuđen da letargično blijedi unutar zidova zatvora nad 38. paralelom.

    Primijetio sam mnogo odlikovanja na vašoj uniformi. Puna prsa. Šta je to?

    – Da, ljude privlači moja uniforma Narodne vojske Sjeverne Koreje – moja su odlikovanja počasne naravi, ona nisu rezultat mog služenja u vojsci. To su sve civilna odlikovanja i počasti za moj rad u međunarodnom i diplomatskom zastupanju Sjeverne Koreje.

    Izjavljujete da je svaki građanin vaše zemlje slobodan držati najviše partijske pozicije u zemlji. Kako? Ko bira vladajuću klasu u Sjevernoj Koreji?

    – Nema vladajuće klase u Sjevernoj Koreji. Mi smo komunistička zemlja. Simbol partije je čekić, srp i kist – ono simbolizira jedinstvo radnika, poljoprivrednika i intelektualaca. Među njima nema razlika ili klasno nametnutih superiornosti. Partija to ne dozvoljava, narod tako ne može. Vizija oca naše države, Kim Il-sunga, je kolektiv okupljen pod jednim kišobranom, on će biti jednak za sve – ili ga neće biti. Na Zapadu je situacija drugačija, i ja to razumijem – ali s gađenjem.

    Niste mi odgovorili na pitanje.

    – Naš parlament ima vrhovnu kontrolu nad našim zakonima i odgovoran je za biranje vodstva naše zemlje – primarno kroz Centralni komitet naše Komunističke partije koju sačinjava narod Sjeverne Koreje.

    Dakle – nikako?

    – Ne, to nije istina. Izbori su svakih pet godina. Primjera radi, ako ste radnik ili poljoprivrednik u našoj zemlji – kroz vaše radničko udruženje slobodni ste participirati u političkom životu naše zemlje kako vam se prohtije, i to mnogo brže i efikasnije nego u mnogim zemljama na Zapadu.

  • Smije li građanin Sjeverne Koreje, koji je vrijedan i mnogo radi, sebi priuštiti lijepu kuću s bazenom?

    – Ne smije. Mi ovdje nemamo ni razlika među platama. Ako radiš mnogo – radiš to za vlastitu zemlju. Radiš iz srca, ne zbog vlastitih, pohlepnih interesa. Radiš za kolektivno dobro. U Koreji nema beskućnika, svako ima pravo na krov nad glavom. Uostalom, naše bi društvo odbacilo nekog ko bi privatne interese stavio ispred interesa naroda. To je u Koreji naprosto pitanje društvene higijene, ljudi su odmalena oblikovani po principu kolektivnog, ne individualnog.

    Političke i vojne elite ne uživaju nikakve privilegije?

    – Nipošto! Ali naravno da imamo slučajeva korupcije – kao i svaka zemlja na svijetu. U tom se slučaju tim ljudima sudi efikasno, beskompromisno i neumoljivo.

    Gdje živi Kim Jong-un, ima li on kuću s bazenom?

    – Ne, ne, ne, Kim Jong-un je svakodnevno prisutan u Centralnom komitetu naše Radničke partije, čije je sjedište smješteno u centru Pyongyanga, to je zgrada kao i svaka druga, no, naravno, s većim stepenom sigurnosti iz očitih razloga. Mi smo u stanju kontinuirane ratne pripravnosti i permanentne prijetnje od strane SAD-a, stoga je kompleks izuzetno zaštićen. A unutar tog kompleksa živi i Kim Jong-un. U običnom stanu. Naravno, postoje određeni državni posjedi koji služe za primanje stranih delegacija – no naš je Vođa skromna osoba koja živi skromnim životom.

    Dakle, za vrijeme nestašica hrane partijska i vojna nomenklatura ne živi ništa drugačije od drugih?

    – Ja sam bio u Pyongyangu u periodu ‘Velike gladi’ (1995. – 1998., op.a.) i vidio sam – visoki su vojni i partijski časnici prali ruke i tijelo iz istih kanistara vode kao i ‘običan’ narod. Nema privilegiranih! Ja sam to vidio na vlastite oči.

    Možete li se prisjetiti još nekih prizora iz tog perioda? Kako je to izgledalo?

    – Šta da vam kažem? To je naprosto bio užas. Vidio sam ljude kako, doslovce, umiru radeći. Imali smo enormne poplave, embargo je zaključao svaki aspekt naše ekonomije, nismo imali ‘traženog novca’ da kupimo hranu – jer je međunarodna zajednica tražila da hranu kupujemo u dolarima, umjesto u našoj valuti. Sovjetski Savez je pao, Istočna Evropa je pala, nismo imali gdje tražiti pomoć. Bili smo bazično sami, usamljeni, okruženi Amerikancima.

    Prema izvorima UN-a, umrlo je oko 2 miliona ljudi. Jesu li te brojke tačne?

    – Ne, to su krive brojke. Umrlo je oko 80.000 ljudi. I da se razumijemo, to nije ništa manje stravičan broj.

    Kažete da to nije ništa manje stravičan broj. U kojem je opsegu režim u Pyongyangu odgovoran za smrt 80.000 ljudi od gladi?

    – Iz ove perspektive rekao bih da se možda griješilo u pretjeranoj zavisnosti o zemljama propalog Istočnog bloka i SSSR-u. Ali to je to.

    Koja je prosječna plata građanina Sjeverne Koreje?

    – To bi bilo oko 7000 vona. Preračunato u eure, oko 150 eura. No, morate računati da je stanovanje besplatno, nema hipoteka i kredita. Zdravstvo, obrazovanje, to je sve javno dostupno i besplatno. Troškovi života su neuporedivo jednostavniji i ne zadaju glavobolju našim ljudima. Mi smo zemlja od 27 miliona ljudi koja je u cijelosti bombardovana sankcijama. I ne uvozimo gotovo ništa.

    Pa o kakvoj kvaliteti života onda pričamo? Pyongyang izgleda kao Potemkinovo selo, po praznim se avenijama kotrljaju truli traktori, policija tobože preusmjerava saobraćaj…

    – Ne, to nije istina! Neki novinari koji dođu u našu zemlju su cijepljeni od integriteta, časti i novinarskog profesionalizma! Primjera radi, u našoj je zemlji na snazi zabrana kretanja vozilima nedjeljom jer vodimo računa o emisijama plinova i zagađenju. Šta mislite koliko je fotografija i videa stranih medijskih kompanija, koje dođu u Pyongyang, nastalo upravo nedjeljom?!

    Zašto onda ne pokažete taj dio grada ako ga ima?

    – Pokažemo! Naravno da pokažemo! Ali to se ne uklapa u zadani narativ! Milion sam puta vodio predstavnike različitih novinarskih kuća po Pyongyangu, pokazivao saobraćajne gužve, ljudi to ne žele snimiti… Ili snime – ali u kasnijoj obradi izbace iz završnog proizvoda. Njih to ne zanima.

    U redu. Idemo promijeniti temu. Jeste li upoznati s knjigom B.R. Myersa – ‘Cleanest race’ (Najčišća rasa, op.a.)? Svojevremeno je bila veliki hit. Myers kaže da je ideologija vaše zemlje ustvari rasno bazirani nacionalizam koji korijene vuče još iz japanske okupacije i njihovog fašizma.

    – Ma dajte, to je smiješno…

    Dopustite. Myers kaže da je vaš režim ksenofoban. Navodi česte slučajeve Korejki koje su, pod prijetnjom smrti, prisiljene na pobačaj ako nose dijete miješane rase.

    – Ne, naše se žene mogu udati za stranca ali uz dopuštenje države. Ali to nema veze s rasom, nego s nacijom. Potrebna je posebna dozvola da se brakom obećaju Korejka i Filipinac ili Korejka i Hrvat. Shvatate li kakav globalni obavještajni potencijal svakodnevno prijeti Koreji?

    To je jedini razlog takvih ograničenja i kontrola. Nije pitanje rasa, pitanje je reda. Pogledajte šta se događa s Marokancima u Španiji, prvo su zauzeli zgrade, pa blokove, pa kvartove, a naposljetku i gradove. Iz korijena su promijenili profil grada, duh mjesta i naroda. Mi ne želimo da se i nama dogodi takav društveni konflikt.

    Toleriše li se homoseksualnost u Sjevernoj Koreji?

    – Nemamo nijedan zakon koji zabranjuje ili kažnjava homoseksualnost. No, recimo nisu dozvoljene gay parade ili slično. U Sjevernoj Koreji nema prostitucije. Nula prostitucije. Nemamo sex shopova i ne tolerišemo pornografiju.

    Zato ljudi i bježe…?

    – Mi smo u martu otvorili granicu s Kinom. Od stotina hiljada ljudi koji su ušli u Kinu – nije se vratilo tek njih nekoliko desetaka. Jer im je obećano bogatstvo, jer im je obećan luksuz, novac, žene, zašto ne, u zamjenu za – temeljito klevetanje i diskreditaciju Koreje. Znate li koliko smo slučajeva otmice imali od strane južnokorejskih obavještajaca u posljednjih nekoliko godina? Na desetke! I gle čuda, svi nekako završe u medijima s tužnom pričom o okrutnoj zemlji, o masovnim strijeljanjima…

    Koji je vaš stav o smrtnoj kazni?

    – Ja sam protiv smrtne kazne zbog niza različitih razloga, ali sam čvrsti zagovaratelj radnih kampova koji čine mnogo bolji posao po pitanju preodgoja i ponovne resocijalizacije…

    U redu, iznijet ću vam nekoliko podataka od strane inostranih promatrača pa ih možemo zajedno prokomentarisati. Amnesty International izvijestio je o 105 javnih smaknuća u Sjevernoj Koreji između 2007. i 2012. godine. Foreign Policy piše o 60-ak javnih smaknuća godišnje u periodu od 2010. naovamo. Južnokorejska fondacija koja se bavi ljudskim pravima u Sjevernoj Koreji navodi 1193 javne egzekucije o 2009. do danas. Ovo su netačni podaci?

    – Ne, kod nas ne postoji nikakva institucija javnih pogubljenja. To je laž. Svaka, apsolutno svaka informacija koju dobijete od međunarodnih NGO-ova naprosto nije istinita. Mi ne praktikujemo javna pogubljenja. Tačka. Naša zemlja se u 99% slučajeva oslanja na radne kampove i pokušaj ponovne resocijalizacije prijestupnika.

    Mnogi prebjezi kažu da su to koncentracioni kampovi, a ne radni kampovi.

    – Naravno da to govore. Jer im je jedina namjera povući paralelu s nacističkom Njemačkom, oživjeti novog Hitlera i na taj način diskreditovati i oblatiti režim. Mnogi od naših radnih kampova su ustvari farme, na kojima zatvorenici rade od ponedjeljka do petka, po određenom broju sati, sviđalo im se to ili ne, mnogi naši radni kampovi funkcioniraju i kao tvornice, recimo za izradu namještaja. Tim je ljudima odrezana kazna na stanovit broj godina i oni te godine provedu isključivo i samo – radeći. To je jedina istina.

    Dakle, službeno poričete postojanje političkih zatvorenika u Sjevernoj Koreji?

    – Službeno i neslužbeno poričem postojanje političkih zatvorenika u Demokratskoj Narodnoj Republici Koreji. Pa gdje se to i kada akumuliralo ikakvo nezadovoljstvo našeg naroda? U svim zemljama na svijetu, kada postoji nezadovoljstvo središnjom vlasti, narod izađe na ulice, ili izlaze tajno, noću, crtaju grafite, poručuje vlasti i režimu da više nisu dobrodošli voditi zemlju. To se u Koreji nije dogodilo nikada.

    Gospodine Cao De Benos, vi ste odrastali u Španiji. Nemojte se uvrijediti, ali ne osjećate li se glupo gledati 27 miliona ljudi koji nariču pred ikonografijom jedne totalitarne političke dinastije? Slikate ih kao polubogove, slavite njihove rođendane kao da su mesije, dodajete se štafetama…

    – Vi ne razumijete ovdašnju kulturu. Vi ne shvatate da država ovdje dolazi na prvo mjesto. Zaboga, odite u Britaniju i pogledajte ikonografiju kraljevskog vjenčanja. Mi ovdje pokušavamo personalizovati državu, antropomorfizirati je. Jer država je broj jedan! To je staro načelo koje dolazi još od spiritualnih budističkih i konfucijanskih ideja. U ovom slučaju, mi ovdje na Kim Jong-una, na Kim Jong-ila i Kim Il-sunga, gledamo kao na naše očeve. I to je, ustvari, kulturološka pozadina tzv. ‘kulta ličnosti’. Ona je primarno kulturološke naravi i karakteristična je za Aziju općenito, a ne samo za Koreju.

  • Možete li mi navesti neku njegovu grešku?

    – Čiju?

    Vrhovnog vođe, u ovih devet godina na čelu DNRK-a. Možete li navesti jednu njegovu grešku, možda nešto iz domene javne politike što vam se nije svidjelo, što je trebao bolje učiniti? Neki gaf?

    – Ne. Nisam pronašao ništa što bih mu mogao zamjeriti.

    Ozbiljno? U devet godina mandata, ne možete pronaći nijednu stvar političke ili lične naravi koju bi mu mogli zamjeriti?

    – Ne koliko se mogu sjetiti.

    U redu.

    – Gledajte, mi imamo vrlo kompleksnu birokratiju i možda se ponekad dogodi da se ideje našeg Vrhovnog vođe nespretno implementiraju od strane našeg srednjeg menadžmenta. Ali to je to.

    Koliko se često susrećete s njim? Kakav je to čovjek?

    – Susreli smo se u nekoliko navrata. Mnogo više s njegovim ocem, Kim Jong-ilom. Svi su moji susreti s Kim Jong-unom, za sada, bili diplomatske naravi, dakle, službeni, nismo imali prilike razgovarati o privatnim stvarima.

    Koje je godine rođen? Jer o tome se u međunarodnoj zajednici još uvijek nagađa – ‘82., ‘83. ili ‘84.?

    – Rođen je 1983. godine. Trenutno nemam egzaktnu dokumentaciju ispred sebe, ali rekao bih 1983. godine.

    Kakvo mu je sada zdravstveno stanje? Mnogo se govori o njegovoj pretilosti, priča se da je ovisan o švicarskom siru, konjaku, u aprilu su ga proglasili mrtvim.

    – CNN ga je proglasio mrtvim. To vam govori o tome koliko su ti ljudi upućeni o pravo stanje stvari u našoj zemlji! Nisu mogli jadnije podbaciti! Optužujete nas da mi mislimo da je čovjek bog, a ustvari vi ne vidite da je on čovjek – i da se nekada može i razboljeti, ne osjećati dobro, uzeti odmor ili imati privatnih problema. No, on je dobrog zdravlja i nastavit će voditi ovu prekrasnu zemlju u mnogim sretnim godinama koje dolaze. (Jutarnji.hr)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje