Operativci država poput SAD, Rusije ili Izraela često ubijaju neprijatelje u inostranstvu.
Taj metod je, makar u Evropi, delovao kao relikt Hladnog rata, ali se sada ponovo vraća, piše za DW historičar Christopher Nehring.
Početkom godine su američki dronovi ubili iranskog generala Sulejmanija. Krajem prošle godine je u Berlinu ubijen čečenski emigrant Zelimkhan Khangoshvili – navodno ga je ubio agent ruske tajne službe. Krajem 2018. je saudijska tajna služba u Istanbulu ubila novinara Jamal Khashoggi.
I Evropu je sustigao zastrašujući talas ubistava koja su počinile tajne službe. Kraj se ne nazire.
“Izvesnije je da će biti više takvih ubistava iza kojih su tajne službe”, predvidjeo je Gerhard Schindler, bivši šef nemačke tajne službe za inostranstvo BND, na jednoj diskusiji u Njemačkom muzeju špijunaže u Berlinu.
Razlog je raspad međunarodnog poretka. Velesile SAD, Rusija i Kina konkurišu s regionalnim silama u usponu kao što su Iran ili Saudijska Arabija. Ton je sve oštriji, a sredstva brutalnija.
“Postojeći mehanizmi za mirno rješavanje sukoba sve češće zakazuju i postoji realna opasnost da će tajna ubistva postati normalna pojava”, upozorava demohrišćanski poslanik Patrick Sensburg.
Jasno je da države već dugo praktikuju ciljana ubistva. Rusija, Izrael ili SAD su u posljednjih 30 godina redovno posezali za tim sredstvom. No u Evropi je nakon okončanja Hladnog rata dugo bilo mirno. Čini se da je to razdoblje prošlo.
Tajna ubistva i napadi imaju različite pozadine: operacije kao što je američka protiv iranskog generala ili akcije izraelske tajne službe protiv Hamasa i Hezbolaha ciljaju vojne neprijatelje. Cilj je navodno sprječavanje budućih napada, bez rizika od rata.
Često umiru nevini
Potpuno drugačiji način ubijanja su napadi iz odmazde. Tu se, recimo, ubrajaju ubistva Zelimkhana Khangoshvilija i Jamala Khashoggija, napad na bivšeg dvostrukog agenta Sergeja Skripalja u Engleskoj ili izraelski atentati na nacističke zločince. Namjera je da se time kazni za konkretne radnje, ućutkaju kritičari i svijetu uputi simbolično upozorenje.
Dakle, ko su potencijalne žrtve takvih napada? Riječ je o malom krugu osoba: vojni neprijatelji, politički disidenti i bivši pripadnici tajnih službi koji su promijenili stranu.
Tu postoji problem: “ciljano ubistvo” zvuči precizno, ali u stvarnosti ne umiru samo planirane žrtve, nego i oni koji s tim nemaju nikakve veze.
Tako je jedan engleski bračni par slučajno pronašao otrov namijenjen ruskom agentu Skripalju – i umro. U Norveškoj je izraelska tajna služba zabunom ubila slučajnog prolaznika umjesto jednog islamiste. A i general Sulejmani nije bio jedina žrtva – poginule su i osobe koje su se našle na mjestu napada. Nikada nije moguće isključiti kolateralnu štetu.
Predznaci neugodnih vremena
I koja je pouka iz svega toga? U državama poput Njemačke, u kojima nema smrtne kazne, posebno je veliko moralno zgražavanje nad takvim operacijama. I Ujedinjene nacije redovno osuđuju ciljana ubistva. Tako su postupili i u slučaju Soleimanija i Khasoggija.
SAD, Izrael i Rusija imaju drugačije pravno shvatanje prema kojem su ubistva u inostranstvu dopuštena u cilju obrane od terorizma. A baš te zemlje se stalno negdje u svijetu nalaze u vojnim sukobima koji tobože ugrožavaju njihovu sigurnost.
U Njemačkoj je situacija još uvek relativno mirna. Većina „ciljanih ubistava“ događa se u kriznim regionima poput Bliskog istoka, Afganistana ili Ukrajine. No globalizacija, migracije i novi sukob Zapada i Rusije sve su bliže njemačkim granicama.
Ubistvo Zelimkhana Khangoshvilija ili otmica vijetnamskog funkcionera Trina Tana 2017. u Berlinu predznaci su neugodnih vremena. (Tuzlanski.ba)
