Četvrtak, 30. Juna 2022.
Tuzlanski.ba logo

Azijska i najveća albino porodica na svijetu: Zlostavljanje koje smo pretrpjeli bilo je nepodnošljivo

Preuzmite sliku

“Dok sam češljala svoju svijetloplavu kosu, pogledala sam svoju mamu, Shameem, koja sada ima 65 godina, sa suzama u očima. Drugo dijete mi je na ulici izvikivalo rasnu uvredu, a maltretiranje je stvarno počelo utjecati na moje samopouzdanje”

Ovo je priča porodice koja se susrela sa raznim predrasudama i zlostavljanje, piše Mirror, prenosi Tuzlanski.ba.

“Odrastajući u Coventryju, West Midlands, osamdesetih, uvijek sam se osjećala drugačije. Ne samo da smo se moja porodica i ja suočili s diskriminacijom zbog toga što smo Azijati – bili smo i jedina porodica sa albinizmom. Albinizam je naslijeđeno stanje koje uzrokuje da neko ima manje melanina nego inače i stoga ima vrlo svijetlu kožu, kosu i oči. Mi smo velika porodica – ja sam najstariji i imam petoro mlađe braće i sestara, Ghulama, 40, Haidera, 38, Muqadasa, 36, Musarata, 30, i Mohammeda 27. Nas šestero, i moji roditelji, Aslam, 64, i Shameem, 65, imamo albinizam. Sestra moje majke, brat mog oca i neki moji rođaci takođe imaju to stanje.

  • To znači da je naša kosa vrlo svijetlo plava ili bijela i da je naša koža nevjerovatno svijetla u poređenju s nekim od naših drugih azijskih rođaka. U Velikoj Britaniji otprilike jedan od 17.000 ljudi ima albinizam. Biti jedina albino porodica dok sam odrastala je uvijek bilo nevjerovatno teško. Nismo bili nigdje prihvaćeni – Englezi bi nas vrijeđali, a azijska zajednica u džamiji nas je diskriminirala zbog drugačijeg ponašanja. Borila sam se da saznam svoje mjesto u svijetu – nisam se nigdje uklapala i to je uticalo na moj identitet i samopoštovanje.

    Ne samo da sam se borila sa svojim izgledom i samopouzdanjem, već sam se morao boriti i sa svojim sve lošijim vidom. To je manje poznat simptom albinizma – moja boja je najmanja briga. Osim što sam kratkovida, moja svijetla koža znači da moram biti izuzetno oprezna na suncu, jer imam mnogo veći rizik od sunčanice i raka kože. Kao rezultat toga, moje djetinjstvo je bilo vrlo ograničeno – nisam imala slobodu da uživam kao većina djece. Kao tinejdžerka, preuzela sam veoma zaštitničku i majčinsku ulogu prema svojoj braći i sestrama. Moja mama nije znala engleski i nije nam znala čitati, pa bih joj ja bio prevodilac i preuzela sam veliku odgovornost u podizanju braće i sestara. Jedne noći, moja braća, Ghulam i Haider, vratila su se kući crnih očiju. Očigledno su bili u još jednoj borbi. “Šta se, zaboga, dogodilo?” rekala sam dok sam zbrinjavala njihove rane. “Neki lokalni momci su ponovo vikali na nas i ispuštali zečje zvukove”, rekao je Ghulam.

    Djeca bi nas često upoređivala sa albino životinjama, poput bijelih zečeva. Uvijek je bilo izuzetno teško vidjeti svoju braću i sestre u bolovima.

  • Pronalaženje vlastitog puta

    Bez obzira koliko su stvari bile loše, uvijek sam mogla da se utješim znajući da imamo jedno drugo – mi smo protiv svijeta. Ali što sam bila starija, to je bilo sve teže i teže šutiti i ne uzvratiti. Brige mojih roditelja oko sopstvenog albinizma su se ticale nas i to je veoma otežavalo život. Također je postajalo sve teže slijediti stroga muslimanska pravila mojih roditelja i planove za moju budućnost. Sa 18 godina sam odlučila da želim nešto drugačije za svoj život. Moje kulturne veze su me sputavale i nisam se slagala sa nekim mišljenjima moje šire porodice.

    Otuđila sam se od svoje porodice 1997. godine i odlučila da pronađem svoj put – školovanje. Bilo je zastrašujuće. Oduvijek sam imala sigurnosnu mrežu svoje braće i sestara.  Raskid od porodice bi bio težak za svakoga – ali morao sam to da uradim sa svojim oštećenjem vida i svom diskriminacijom sa kojom sam se suočavala kao azijski albino.

    Stoga sam odlučila da se pridružim grupi za podršku osobama sa oštećenjem vida. Stekla sam mnogo divnih prijatelja koji su me toliko naučili… ali postojala je jedna osoba koja je ostavila pravi uticaj na mene – moj sadašnji muž, Richard, 50. Njegov briljantan um i optimističan pogled na život bili su dašak svježine vazduh za mene. Njegovo oštećenje vida bilo je slično mom, i samo smo kliknuli na način na koji nikada nisam imala ni sa kim. Počeli smo kao prijatelji, ali mi se svidio od samog početka.

  • Ali Richard se nikada nije ponašao drugačije prema meni i njegova dobrota i ljubav prema meni pomogli su mi da se izliječim od trauma iz prošlosti. Sada smo u braku 14 godina i imamo troje dece – Dilana (12), Olivera (10) i Grejs (6). Postati mama je bilo nešto za šta sam se bojala da mi se neće dogoditi, ali to je radost mog života i moja djeca su mi sve. Niko od njih nema albinizam ili oštećenje vida, iako je stanje nasljedno.

    Toliko dugo nisam znala gdje pripadam, ali sada je potpuno jasno. Pripadam njima – biti njihova mama je najbolji posao na svijetu, iako volim svoj stvarni posao, kao službenica za rehabilitaciju NHS-a. To što su roditelji oštećenog vida nosi izazove, ali Richard i ja smo odličan tim i znamo jedni druge snage i mane. Zahvaljujući svom mužu, djeci i puno savjetovanja i CBT-a, počela sam graditi svoje samopoštovanje i sada se osjećam mnogo samopouzdanije i robusnije kao osoba. Moj stari život je bio kao daleka uspomena.

    Onda sam jednog dana, u aprilu 2020., dobila telefonski poziv. “Bok Naseem”, rekao je glas, odmah sam ga prepoznala, bio je to moj brat Ghulam.

    “Bok”, rekla sam drhtavo. “Bože, kako si?”

    Oborila svjetski rekord

    Telefonirao je da provjeri jesmo li svi u redu jer nam je rečeno da se zaštitimo zbog pandemije koronavirusa. Bilo je divno čuti od njega. Polako, ali sigurno, počela sam da razgovaram sa više članova svoje porodice. Mostovi su počeli da se grade, i u vrijeme kada je svijet bio tako nesiguran, bilo je divno ponovo imati poznatu podršku moje porodice. Još jednom se počelo osjećati kao da smo protiv svijeta. Možemo se povezati jedni s drugima kroz zajedničko iskustvo, a to je posebna veza koja se nikada neće prekinuti. Čak smo u oktobru 2021. oborili svjetski rekord po broju braće i sestara s albinizmom – i sada smo u Ginisovoj knjizi svjetskih rekorda. Uprkos svim maltretiranjima i teškoćama sa kojima smo se suočavali odrastajući, to što smo sada prepoznati kao rekorderi i što smo konačno ponovo ujedinjeni čini da se sve isplati.”, ispričala je Naseem. (Tuzlanski.ba)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje