“Kad me ljudi pitaju što sam radio u Afganistanu, kažem im da sam se vozio avionima i slušao talibane. Moj je posao bio upozoriti savezničke snage na prijetnju, pa sam većinu vremena pokušavao razaznati planove talibana. Prije nego što sam započeo, upozoren sam da ću čuti strašne stvari i to sam zasigurno čuo. Ali kad slušate ljude stotinama sati, čak i ljude koji pokušavaju ubiti vaše prijatelje, čujete i obične stvari”, započinje svoju priču za The Atlantic Ian Fritz, koji je od 2008. do 2013. godine služio u američkom ratnom zrakoplovstvu.

Njegovu priču prenosimo u cijelosti.

“Brate… Prehladno je za džihad”

U rijetkim prilikama uspijevali su me čak i nasmijati. Jedne zime na sjeveru Afganistana, gdje je prosječna nadmorska visina iznad 2000 metara, a prosječna temperatura ispod nule, došlo je do sljedeće rasprave:

“Idite dolje i postavite eksplozivnu napravu negdje na zavoju, tamo gdje se ne vidi.”

“To može čekati do jutra.”

“Ne, ne može. Amerikanci bi mogli doći ranije, a mi ih moramo ubiti što više možemo.”

“Mislim da ću pričekati.”

“Ne, nećeš! Idi i postavi bombu!”

“Moram li?”

“Da! Idi i učini to!”

“Ne želim.”

“Brate, zašto ne? Moramo voditi džihad!”

“Brate… Prehladno je za džihad.”

Da, ovu šalu čuo sam usred planiranja ubistva ljudi koje sam trebao zaštititi, ali to nije bilo ništa manje apsurdno. I nije pogriješio. Čak je i u našim avionima, uprkos jaknama i grijačima za ruke, doista bilo prokleto hladno za ratovanje.

Samo još dvije osobe na svijetu prošle obuku

Oko 20 ljudi u svijetu bilo je 2011. godine obučeno za obavljanje posla koji sam ja radio. Tehnički, samo su dvije osobe prošle istu obuku kao ja. Naučili smo dari i paštu, dva glavna jezika koji se govore u Afganistanu, a zatim smo dobili zadatak da prođemo specijalizovanu obuku za jezikoslovce na avionima Zapovjedništva za posebne operacije zračnih snaga (AFSOC). AFSOC je imao desetak tipova aviona, ali letio sam isključivo na borbenim avionima. Ovi se avioni razlikuju po svojim specifičnostima, ali sve su to teretni avioni opremljeni različitim razinama naoružanja. Neki bi mogli oštetiti automobil i ništa više od toga, a drugi bi mogli uništiti zgradu.

U Afganistanu smo ovo oružje koristili protiv ljudi, a moj je posao bio pomoći u odlučivanju protiv kojih ljudi. Ovo je ne-eufemistična definicija upozoravanja na prijetnju.

Imao sam 99 borbenih misija s ukupno 600 sati. Možda je 20 od tih misija i 50 od tih sati uključivalo prave vatrene obračune. Vjerovatno je još 100 sati otišlo na prisluškivanje loših momaka koji su raspravljali o svojim podlim planovima ili na ono što smo nazvali “upotrebljiv obavještajni rad”. Ali ostatak vremena su samo razgovarali, a ja sam samo prisluškivao.

Razgovarali su o mnogim običnim stvarima: planovima za ručak, tračevima u komšiluku…

Osim što su se šalili o džihadu, razgovarali su i o mnogim stvarima o kojima vi i vaše komšije razgovarate: planovima za ručak, tračevima u komšiluku, usranim uslovima na cestama, o tome kako vrijeme nije u skladu s njihovim željama. Bilo je tučnjava, vrijeđanja, općenitog kukanja. Sanjali su o budućnosti, pravili planove za vrijeme kad Amerikanci odu i uživali u ideji ponovnog preuzimanja svoje zemlje.

Ali uglavnom je bilo puno sranja.

Paštu i dari prepuni su dosjetki i igara riječima, tim je jezicima svojstveno mnogo rimovanja, a mnoge riječi imaju dvostruko značenje. Dio ovog sranja proizašao je iz sklonosti ponavljanju. Afganistanci koje sam sreo ponavljali bi ime ili izjavu, ili bilo što drugo, desetine puta kako bi ih istaknuli. No, to se ponavljanje pojačalo tokom razgovora preko radija. Tome me naučio čovjek po imenu Kalima. Niko od nas ne zna ko je bio Kalima, iako je općeprihvaćeno da on nije bio neko važan. Ali neko – ne znamo ko – doista je želio razgovarati s njim. Pa ga je pozvao po imenu.

“Kalima! Kaliiiiiiima. Kalimaaaaaaa. Kalima, Kalima, Kalima, Kalima, Kalima.”

Izgovorio je njegovo ime barem 50 puta u svakoj mogućoj kombinaciji naglaska. Slušao sam cijelo vrijeme, ali Kalima nikad nije odgovorio. Možda mu je radio isključen.

Možda jednostavno nije htio razgovarati s tim tipom. Možda je bio mrtav. Moguće je da sam ga ja ubio. Nikad nisam čuo da je Kalima nakon toga odgovorio na radio.

Sva ta sranja prirodno su se pretočila u drugi veliki talibanski verbalni talent – razgovor. Nijedan prodajni sastanak, filmski set ili svlačionica nikad nisu vidjeli takav nivo hiper-entuzijastične pripreme koju su talibani demonstrirali prije, za vrijeme i nakon svake bitke. Možda je to bilo zato što su bili dobro uvježbani, budući da su veći dio života bili u ratu. Možda je to bilo zato što su iskreno vjerovali u svetost svoje misije. Ali što sam ih više slušao, to sam više shvatao da je to neprestano šepurenje i hvalisanje nešto što moraju učiniti kako bi se nastavili boriti.

“Mi smo napadali, a oni su vikali: “Braćo, pobjeđujemo! Ovo je veličanstven dan!”

Kako bi inače nastavili borbu s neprijateljem koji ne razmišlja previše o upotrebi bombi namijenjenih zgradama protiv pojedinačnih ljudi? Ovo nije pretjerivanje. Nekoliko dana prije 22. rođendana gledao sam borbene avione kako bacaju bombe od 500 kilograma usred bitke, pretvarajući 20 ljudi u prašinu. Dok sam ulazio u novi krajolik, prepun kratera umjesto ljudi, nastalo je zatišje i pomislio sam – sigurno smo ih sada dovoljno ubili. Nismo.

Kad su stigla još dva jurišna helikoptera, čuo sam talibane kako viču: “Nastavite pucati. Oni će se povući!” Dok smo nastavljali s napadom, ponavljali su: “Braćo, pobjeđujemo! Ovo je veličanstven dan!”

I dok sam gledao kako šest Amerikanaca umire, činilo mi se kao da se 20 talibana veselilo u mojim ušima: “Aaaaallahu akbar, oni umiru!”

Nije bilo važno što su to bili nenaoružani ljudi ili s oružjem starim 30 godina, koji se bore protiv topovnjača, borbenih aviona, helikoptera i daleko bolje opremljene kopnene jedinice. Također nije bilo važno što je njih 100 umrlo tog dana. Kroz svu tu buku, zvukove bombi i metaka koji su eksplodirali iza njih, njihovi su suborci stradavali, a talibani su dizali raspoloženje, ohrabrivali jedni druge, ustrajavali na tome da ne samo da pobjeđuju, nego i da će nas pobijediti i sljedeći put.

To je bila moja prva misija u Afganistanu.

Učio sam razne šifrirane riječi

Vrijeme je prolazilo, a kako sam spoznavao šta različite šifrirane riječi znače i kako razdvojiti glasove od zvukova pucnjave, postao sam bolji u slušanju. I talibani su mi počeli govoriti sve više. U proljeće 2011. bio sam u misiji podržavajući specijalne snage koje su nedavno upale u zasjedu u jednom selu na sjeveru Afganistana. Poslali su nas na izviđanje, što zvuči impresivno, ali logistički znači letjeti u krug satima, gledati i slušati lokalno stanovništvo. Naišli smo na neke poljoprivrednike koji su radili na nedavno obrađenoj zemlji. Ili smo barem tako mislili. Jedinica na terenu bila je uvjerena da su to momci koji su ih napali, te da umjesto da se bave poljoprivredom, zapravo skrivaju oružje.

Pa smo ih ustrijelili. Od trojice muškaraca na tom polju, jedan je ostao bez nogu. Drugi je umro na mjestu. Posljednji je eksplodirao nekoliko metara dalje, pretpostavljalo se da je umro od udarnog vala koji mu je uništio unutarnje organe. Sve dok nije ustao i pobjegao. On i njegovi prijatelji vratili su se ukrcati čovjeka bez nogu u kolica i odvezli ga do auta koji je čekao u blizini. Činilo se da pokušavaju pobjeći, ali osveta je bila jednako vjerovatan scenarij, a jedinica na terenu bila je zabrinuta da će vratiti s još više ljudi ili oružja i osvetiti. Ali mogao sam ih čuti i nisu zvučali zainteresovano za odmazdu.

“Kreni, vozi! Dolazimo. Abdul je pogođen. S nama je u autu.”

“Nastavi! Ne dopustite da nas upucaju!”

“Da, dolazimo. Spasit ćemo ga.”

Pokušavali su odvesti svog prijatelja ljekaru ili nekome ko bi mu mogao spasiti život. A onda je auto usporio.

“Ne, brate. On je mrtav.”

Ostali više nisu bili prijetnja, pa smo ih pustili.

“Uvijek iznova, naša su ubistva nadmašila njihova, izgubili su tlo pod nogama, a mi smo pobijedili”

Tokom mog boravka u Afganistanu, uvijek iznova, naša su ubistva nadmašila njihova, izgubili su tlo pod nogama, a mi smo pobijedili. To se događalo toliko redovno da sam počeo razvijati osjećaj za déjà vu. Ovaj osjećaj nije neuobičajen kada ste u vojnoj misiji; viđate iste ljude, slijedite isti raspored i radite iste aktivnosti iz dana u dan. Ali nisam to tako zamišljao. Doista smo letjeli na istim misijama, na istim mjestima, ponovno oslobađajući ista sela u kojima smo se borili prije tri godine. Slušao sam ista sranja, iste ljutite priče i isto planiranje, često istih ljudi, koje sam već čuo.

U još jednoj već viđenoj misiji podržavali smo jedinicu na terenu koja je otišla u malo selo razgovarati sa starješinom. Zajedno su stvarali planove za izgradnju bunara u blizini. Nekoliko smo sati kružili iznad njihovih glava i nije se dogodilo ništa zanimljivo. Niko nije radio ništa sumnjivo na terenu, na radijima niko nije pričao o bilo čemu što je bilo militantno. Sastanak je bio uspješan pa se jedinica vratila natrag svojim helikopterima. A onda su talibani napali.

“Pomaknite se, otišli su u istočni jarak. Trče, idite gore!”

“Donesite veliki mitraljez, pripremite ga. Uskoro će ponovo doći.”

Jedinica na terenu morala je sjediti i čekati da helikopteri budu sigurni za polijetanje.

“Hej, posado borbenog aviona, gdje su i što rade? Jebote, pogođen sam!”

Talibani su znali da su pogodili vođu jedinice. Slušajući njegov vrisak, čuo sam kako slave.

“Brate, pogodio si ga. Nastavi, nastavi pucati. Možemo ih skinuti još više!”

“Da, hoćemo, mitraljez radi…”

Prestali su slaviti jer ih je moj avion pogodio. To je bio najgori dan u mom životu. Dan nije bio toliko strašan zbog pucnjave, vriskova ili smrti, do tada sam već vidio dosta toga. Ali tog sam dana konačno shvatio šta su mi talibani pokušavali reći.

“Naše bombe i meci značili su da će se mladi dječaci u njihovom selu sada vjerovatnije pridružiti talibanima”

U svakoj misiji znali su da sam iznad njihovih glava i da pratim svaku njihovu riječ. Znali su da ih mogu čuti kako se hvale koliko su Amerikanaca uspjeli pobiti, koliko RPG-ova su nabavili ili kada i gdje će postaviti eksplozivnu napravu uz cestu. Ali usred toga što sam čuo, nisam slušao. Konačno mi je sinulo da to sranje nije samo za zabavu, tako su rastjerivali istu dosadu koju sam i ja osjećao dok su prolazili kroz drugu bitku, na istom mjestu, protiv još jedne osvajačke sile. Ali za razliku od mene, kad bi otišli kući, to bi bilo do sljedećeg sela, a ne 10.000 kilometara daleko. Oni ljudi na polju možda su samo bili poljoprivrednici ili su možda skrivali dokaze o svom napadu. U svakom slučaju, naše bombe i meci značili su da će se mladi dječaci u njihovom selu sada vjerovatnije pridružiti talibanima. A ti glupi razgovori? Oni nisu bili samo prazna retorika.

Bila su to samoispunjavajuća proročanstva.

Jer iako je bilo prehladno za džihad, ta eksplozivna naprava još uvijek je bila postavljena. Iako su imali 30 godina stare Kalašnjikove, a mi borbene avione od 100 miliona dolara, ipak su se nastavili boriti. Kad smo mi napustili selo, oni su se vratili. Bez obzira na to što smo radili, kamo smo otišli ili koliko smo ih pobili, oni su se vraćali.

Deset godina nakon mog posljednjeg borbenog rasporeda u Afganistanu i nakon 20 godina borbe s najbogatijom i najnaprednijom vojskom svijeta, talibani su povratili Afganistan. Koje god zablude postojale o tome hoće li se to dogoditi ili koliko bi moglo potrajati, talibani su razbili afganistanske sigurnosne snage tokom jedne sedmice.

Ono malo što je postignuto u pravima žena, obrazovanju i siromaštvu bit će sistemski iskorijenjeno. Svaki privid demokracije bit će izgubljen. Iako bi mogao vladati “mir”, to će se dogoditi tek nakon što sav preostali otpor bude svladan ili mrtav. To su nam rekli talibani. Tako su barem rekli meni.

Pričali su mi o svojim planovima, nadama i snovima. Rekli su mi kako će tačno postići te ciljeve i kako ih ništa ne može spriječiti. Rekli su mi kako su sigurni da će njihova braća po oružju postići te ciljeve čak i ako oni poginu. I siguran sam da bi to radili zauvijek.

Rekli su mi kako planiraju nastaviti ubijati Amerikance. Rekli su mi pojedinosti tih planova, kakvo će oružje upotrijebiti, gdje će to učiniti, koliko Amerikanaca se nadaju ubiti.

Često su mi govorili te stvari dok su ubijali. Rekli su mi da će, ako Bog da, svijet biti stvoren po njihovoj slici. Rekli su mi ono što su mnogi drugi odbijali čuti, ali što sam konačno shvatio – Afganistan je njihov, zaključio je Fritz za Atlantic. (Index.hr)