Megalomanski projekat potpuno neslavno je propao nakon raspada bivše države

U vrijeme kada je započela gradnja tog velikog i monumentalnog zdanja, 1978. godine, grandiozna građevina u Crnoj Gori trebala je odati počast palim borcima za slobodu i revoluciju iz Nikšića i njegove okoline. Trebala je to biti poslijeratna priča o snazi, jedinstvu i prije svega suživotu građana i zgrade, koja izlazi iz okvira ovog grada, i koja je trebala poslužiti kao centar političkih i kulturnih zbivanja na području Jugloslavije.

 

Dom revolucije u Nikšiću u Crnoj Gori dio je niza projekata domova kulture, ali i mjesta obrazovanja, od javne važnosti, koji su se na području bivše Jugoslavije gradili kako bi na jednom mjestu zadovoljili niz različitih potreba stanovnika.

Bilo je u to trenucima u kojima je važno bilo obrazovati građane, ne samo usavršavati i educirati u poslovnom, već i u kulturnom smislu. Zgrada koju zbog njezine veličine od više od 20.000 metara kvadratnih možemo nazvati grad u malom, nalazi se u centru grada, okružena zelenilom u gradskom parku.

“U kontinuitetu intenzivnog zelenog pojasa konfiguracija Doma fluidno pa ipak artikulirano formira unutarnji prostor piacete, otvorenog fokusa društvenog života. Prostori umjetničkih studija za dramu, muziku, balet, slikarstvo i dizajn te biblioteke i univerzalne predavaone u troetažnom prostoru ispod staklenog krova sa sjevernim difuznim osvjetljenjem. Rad u studiju stalno je prisutan u vizualnom prostoru promenade.

Pejzaž velike dvorane kluba mladih vješane u zračnom prostoru iznad javne promenade mogao bi već u prostornom rješenju predstavljati određenu atrakciju i iznimnost. Ambijent javnih prolaza kroz Dom je ambijent gdje i slučajni prolaznik usput susreće aktivnosti i zbivanja, gdje se može zainteresirati te da

nas, sutra, participirati u nekoj djelatnosti”, napisao je Gojko M. Kilibarda u tekstu Dom revolucije u Nikšiću.

Kompleks velike dvorane  sa memorijalnim aulom i izložbenim prostorom predstavlja sistem prostorija s nizom namjena, koji je moguće sa minimalnim intervencijama prilagođavati stvarnim situacijama, priredbama i događajima, stoji na stranici ateljea slovenskog arhitekta, autora ovog monumentalnog projekta Marka Mušiča.

Slični projekti, kao što je i Radnički Univerzitet Moše Pijade u Zagrebu, danas Pučko otvoreno učilište, puno manje po svojoj veličini pa tako i zahtjevnosti gradnje, dovršeni su i danas su koliko toliko iskorišteni, prenamijenjeni i sl. No ovo zdanje u centru Nikšića, možda je i najveća ruševina na prostoru naše regije.

Ne samo građevinska, već i ruševina ideje i koncepta radničkih, društvenih domova, koja priča jednu sasvim drugu priču, onu o propadanju vrijednih arhitektonskih i društvenih spomenika u državama koje su se razvile iz bivše Jugoslavije.

Arhitekta Mušič osmislio je prostor, gotovo utopijski koncept, koji ni nakon 11 godina gradnje nije završen, nije izgrađen do kraja. Gradnja je započela 1978. godine na površini od tada 11.000 m2 kvadratnih. U trenutku završetka gradnje, tj. kraja finansiranja,1989. godine, poput ‘čudovišta’ koji uništava sve pred sobom, zadnje je poraslo na 22.000 m2. No i dalje nije bilo završeno.

Do dana današnjeg građevina zjapi prazna, u njezine prostore nikada nisu ušli sadržaji koji su bili zamišljeni konceptom. Danas 41 godinu nakon, to je jedna od najopasnijih ruševina u zemlji, u kojoj je život dosada izgubilo 16 ljudi.  Njezino trenutno stanje mogli smo vidjeti u serijalu Betonski spavači, autora Saše Bana, Miljenke Čogelje, Maroja Mrduljaša i Nevenke Sablić, u kojem je prikazan Dom revolucije kao možda i ‘najreprezentativniji’ projekat nezavršene modernizacije, i trajni podsjetnik na društvo koje je htjelo više nego što je moglo realizovati. U Nikšiću trenutno živi oko 60.000 stanovnika, a potreba za obnovom ovog objekta prisutna je već godinama.

Trenutno stanje i zapuštenost rezultat su onoga svega što je u historiji bivše Jugoslavije od kraja 80-ih i zapisano, raspada, rata, siromaštva no prije svega, ne mogućnosti da se odredi šta sada napraviti s tim građevinama, koje su produkt jednog vremena. U vrijeme kada je počela gradnja bio je to ambiciozan projekat za kojeg je bilo upitno što će se s njim na kraju dogoditi. A danas je to projekt kojeg arhitekti pokušavaju na neki način obnoviti, revitalizirati.

I to potaknuti Venecijanskim bijenalom iz 2014. godine, na kojem je u paviljonu Crne Gore prikazan Dom revolucije uz tri kompleksne zgrade poslijeratnog graditeljskog nasljeđa sa potencijalnim mogućnostima razvoja.  “Poslijeratni period na prostorima SFRJ je iznjedrio preporod koji je jasno ovjeren arhitektonskim i urbanističkim realizacijama, prije svega u velikim gradovima tadašnje Jugoslavije.

Kolektivna svijest o napretku, uz podršku države kao saveznika u proizvodnji ideja, a inaugurirana djelima velikih arhitekata na Jugoslovenskoj sceni, svakako je rezultirala arhitektonskim i urbanističkim opusom koji integrira prostor bivše Jugoslavije u jedno“, rekla je Dijana Vučinić, kustosica Crnogorskog paviljona. Upravo Vučinić dio je pobjedničkog tima SADA+VUGA iz Ljubljane, HHF iz Bazela i Arhicon iz Podgorice, Boštjan Vuga, Matija Vuković i Vlatko Nikić, koji su predstavili arhitektonsko rješenje za revitalizaciju Doma revolucije. Projekat će se realizovati u nekoliko faza, i to na način da će prostor građanima biti djelomično stavljen na upotrebu, dok će dio njega ostati kao neka vrsta izložbenog prostora, očuvan u izvornom dijelu kakvim je zamišljen.

Oko sudbine ovog mastodonta u Crnoj Gori godinama se raspravlja i razmišlja, oni obični ljudi reći će kako nekako taj prostor uvijek dođe na dnevni red u moru onih obećanja prije izbora. Drugi će pak reći kako nudi bezbroj mogućnosti za dodatni razvoj grada kroz nove sadržaje, poput komercijalnih prostora, ugostiteljskih  i kulturnih objekata, konferencijskih dvorana i sl.

Sam će prostor tako biti izgrađen na principu metodologije 10+20+70. “Ova strategija rekonstrukcije podrazumijeva da deset posto ukupne površine objekta budu završeni, do interijera realizovani prostori u kojima su smješteni: cafe, auditorium, prostori za studente i nevladine organizacije, komercijalni prostori i fitnes centar”, naglašavaju iz pobjedničkog tima.  Ostalih 20 posto bila bi promenada, šetnjica s natkrivenim dijelom, a najveći dio zdanja, 70 posto njega, ostat će izvan upotrebe. Ti bi prostori trebali biti sanirani, kako bi se spriječila mogućnost novih povreda, i ostavljeni tako obnovljeni i prazni, do neke nove ideje i mogućnosti upotrebe.

Prilikom izrade ovog teksta portal Express.hr pokušao je doći u kontakt sa arhitektom Mušičem čije je Dom revolucije djelo. Nisu uspjeli, nije u Ljubljani, no koliko im je njegova saradnica rekla, pitanje Doma revolucije, nezavršenog projekta i opasne ruine, je rana, a zgrada “uništena od ruku drugih arhitekata”, naglašava.  Ambiciozni projekat obnove radite će se u nekoliko faza, ona prva čišćenje objekta i priprema gradilišta, pa zatim sanacija, bit će izuzetno zahtjevne, budući da je riječ o kompleksnoj strukturi. Planirani troškovi ili godina završetka za sada nisu poznati. (Express.hr)