Nerdavno se saznalo da je Milijan Brkić akter najpoznatije afere s elitnom prostitucijom u Hrvatskoj koja je prije sedam godina rezultirala hapšenjima i presudama.

U saradnji s Yugopapirom Index.hr donosi tekst iz 1968. godine o aferi povezanoj s prostitucijom koja je te godine isplivala u Splitu. Tekst u nastavku prenosimo u izvornom obliku, bez bilo kakvih intervencija.

Ožujak 1968. godina: Afera o prostituciji koja je pukla u Splitu ukazala je, već nakon prvih dana istrage, koliko se mladih djevojaka dvije godine nesmetano bavilo najstarijim zanatom na svijetu.

Dok su se organi pravosuđa u Splitu s tom pojavom ozbiljnije uhvatili ukoštac, u drugim lučkim i turističkim gradovima na Jadranu prostitucija upravo cvate, osobito u Rijeci, gdje su organi SUP-a, čini se, digli ruke od suzbijanja te opasnosti i čak ukinuli radno mjesto referenta za prostituciju.

U nekim kontinentalnim gradovima u zemlji to “nužno zlo” nema toliko zabrinjavajuće razmjere što se tiče broja prostitutki i njihova zdravstvenog stanja. Međutim, priliv prostitutki u veće centre naglo raste za vrijeme održavanja raznih sajmova ili u drugim prilikama kad se očekuje dolazak većega broja ljudi koji su zainteresirani da plate naknadu za žensko društvo.

Zbog tih “zakonitosti tržišta” prostitutke iz unutrašnjosti sele se i na more za vrijeme turističke sezone, a vrlo često nakratko skoknu u lučka pristaništa kad se očekuje dolazak većeg broja mornara sa stranih trgovačkih i ratnih brodova.

Margita, Klaudija i njihove prijateljice imale su u Splitu svoga “bosa” u osobi 32-godišnjeg nezaposlenog bravara Maksa Dvornika zvanoga Maco. Za nesmetano bavljenje tim unosnim poslom Maco je prijateljicama stavio na raspolaganje svoj dvosobni stan u prizemlju kuće u Ulici žrtava fašizma broj 1, u kojemu je, kako je do sada utvrđeno, naizmjenično “radilo” oko desetak djevojaka. U smjeni su uvijek bile po dvije, koje su svoje klijente, uz pomoć Maksa Dvornika, nalazile u noćnim lokalima “Park”, “Jastog” i POŠK.

Crveno svjetlo, pornografske slike, muzika i obilje skupog pića, uz društvo mladih djevojaka – to je vrlo često bio sjajan mamac i za mnoge stanovnike Splita, koji su za takve zabave bili spremni platiti više desetaka tisuća starih dinara. Neke od djevojaka nisu znale granice ni u piću, nakon čega je često nastajalo međusobno takmičenje u striptizu, za koji se plaćala posebna tarifa.

Što je orgijanje bilo razuzdanije, Maco je to više punio džep jer su mu podstanarke – kako je izjavio na saslušanju – davale proviziju od 5000 do 20.000 st. dinara, što je, dakako, ovisilo o mušteriji.

Utvrđeno je da je jedna 17-godišnja Beograđanka samo u toku prošlog mjeseca zaradila 1,650.000 st. dinara, dok je 18-godišnja Sarahka dala Maci oko 500.000 st. dinara za proviziju i kupovanje pića.

Te “prodavačice ljubavi” često su radile i “ilegalno”, tj. bez znanja šefa, pa su svoje prijatelje odvodile u hotele “Central”, “Slaviju” i “Ljubljanu” u centru Splita, gdje je bilo lako dobiti zajedničku sobu. Uz šefovo znanje djevojke su sa svojim prijateljima u te hotele mogle ići jedino kad je stan bio već zauzet. U protivnom slučaju morale su imati čvrst alibi da su “bez posla” provele noć ili su mu morale isplatiti proviziju.

U Splitu sada, pored tridesetak registriranih prostitutki, “rade” još neke djevojke u jednoj zgradi u zapadnom dijelu centra grada: kad se jedne večeri 35-godišnji strojarski mehaničar M. F. šetao pred hotelom “Bellevue”, jednom taksistu učinio se kao čovjek koji je spreman da plati naknadu za žensko društvo.

“Vidim, sami ste, a možda se želite zabaviti. Ja ću vas odmah uputiti tu blizu k finim djevojkama, i bit ćete zadovoljni”, obratio se taksist neznancu.

Od bivšeg referenta za prostituciju SUP-a u Rijeci saznali smo da na tom području sada radi oko 200 djevojaka.

“Do prije dvije godine poduzimali smo sve moguće mjere da suzbijemo prostituciju, ali neke rezultate nismo postigli. Bili smo prisiljeni ostaviti bar ‘Plavi Jadran’ kao rezervat tih žena, pa se tu ljubav krčmi naveliko i namalo”, rekao nam je službenik SUP-a.

Zato u Rijeci ima i nekoliko klasičnih makroa, čije se djelovanje može svrstati pod član 188. Krivičnog zakonika, koji za to predviđa kazne od jedne do petnaest godina strogoga zatvora. Osim njih, zna se da neke prostitutke imaju svoje “prijatelje”, koji ih za naknadu štite od surovih gostiju i pronalaze mušterije.

Velika frekvencija pomoraca, turista i drugih namjernika razne kupovne moći uvjetovala je da su prostitutke u Rijeci neslužbeno razvrstane na kategorije. Prema svojem “statusu”, one se kreću u lokalima “Plavi Jadran”, “Pijetao”, “Barba Ruda”, “Slavica”, “Riječina”, “Klub pomoraca” i bar “Neboder”, a najneuglednije – vrlo često! – rade na ulicama i uz brodska pristaništa.

Zbog toga je Rijeka, za razliku od drugih gradova, za prostitutke “mjesto pod suncem”, to više što se i minimalne kazne suca za prekršaje rijetko primjenjuju. Ta djelatnost, po svemu sudeći, dobro napreduje, pa neke najljepše – s izvjesnom kulturom i znanjem jezika – voze privatna kola s pokretnim sjedalima i imaju vlastite stanove.

Sve se te investicije, zarađene također prostitucijom, višestruko isplaćuju, jer muškarci ne moraju plaćati taksi ili sobu, ali zato plaćaju po većoj tarifi potpuni komfor.

Takve riječke prostitutke iz “prve kategorije” naplaćuju za jednu noć oko 30.000 starih dinara, ali cijena može biti i viša.

“Ti si zgodan, ja ti to priznajem. Ali ti me ne zanimaš. Mene zanima koliko mi možeš platiti. Moji su ideali davno prošli”, govorila je 29-godišnjem oženjenom advokatu iz Italije jedna izuzetno lijepa učenica riječke gimnazije koja je, baveći se prodajom svoga tijela, desetak dana provela u Italiji.

“Od kada to radiš?”, upitao ju je istražitelj SUP-a.

“Ovo mi je prvi put. Dečko me ostavio, a ja sam pošla u Italiju da zaradim novac da se obučem i opet vratim u školu”, govorila je djevojka u haljini po takozvanoj kineskoj modi koja joj je jedva sakrivala bedra.

Istražitelj je završio pisanje službenih bilježaka, dok je djevojka i dalje u ruci nervozno gužvala talijanski ilustrirani tjednik “ABC”.

“Znaš li da si od sada registrirana?”

Djevojka više nije mogla uzdržati plač. Niz njezino lice potekle su suze.

“Obuci kutu i vrati se u školu. Tvoj se karton može i poderati”, rekao joj je istražitelj nakon saslušanja, neposredno pošto je bila privedena iz Italije.

Javna tajna

Taj slučaj nije izuzetan, jer je utvrđeno da mlade Riječanke, dok još nemaju dovoljno hrabrosti da rade u svojem mjestu, počinju zanat najprije u Italiji (ponekad i u Austriji). U početku ide s biranim muškarcima za poklone, ali ubrzo za te usluge počinju tražiti honorare u gotovini od svih onih koji su voljni da ih plate, bez obzira na to kako izgledaju i koliko im je godina.

Za razliku od prostitutki prve kategorije, koje ponekad, ako im se isplati, s prijateljem provode i više dana, za starije i one lošijeg izgleda najzahvalnije su mušterije strani mornari. U toku jednog dana one nekoliko puta izmijene društvo i čiste suknju uprljanu – zidom. I one dobro zarađuju, iako s mnogo više truda.

Djelovanje prostitutki javna je tajna, ali se ne zna čiju zaštitu u hotelima uživaju. Vrlo je vjerojatno da za izvjesnu naknadu od recepcionera lako dobivaju sobe, a kad je to nemoguće, uzimaju se dvije sobe, ali se spava samo u jednoj.

Među “dubrovačkim prijateljicama noći”, kako u Dubrovniku nazivaju djevojke sumnjiva morala, našle su se i neke djevojke iz unutrašnjosti kojima prostitucija nije stalno zanimanje. Neke su od njih studentice, pa za ljetnih mjeseci prave unosan posao ostajući pri tom anonimne. Hvatanje tih djevojaka “na djelu” (a to je propis) znatno je otežano, jer se vrlo često kreću magistralom, a svaki nedovoljno provjeren podatak da je neka djevojka išla za novac jest kleveta, ako se ne dokaže.

Osim toga, ta se vrsta prostitutki kratko zadržava na jednom području. Čim primijeti da bi mogla biti opažena, mijenja mjesto ili se vraća odakle je i došla. U njihovu zaštitu istovremeno se upušta i onaj čovjek koji je plaća, uvrijeđeno i energično tvrdeći da mu je ta djevojka zaručnica ili čak žena.

U svakom slučaju, registriranje svih djevojaka iz unutrašnjosti većinom je nemoguće. Naime, ako još nigdje nije registrirana, to je na Jadranu nemoguće postići. Ako se pak podaci te prostitutke nalaze negdje zabilježeni, također je teško ustanoviti gdje su. Ipak je samo za dva posljednja, i to zimska mjeseca u Dubrovniku registrirano 28 prostitutki iz republičkih centara, od kojih je jedna s nekim grčkim industrijalcem u četiri dana potrošila oko 5,000.000 st. dinara.

Društvena opasnost

Po svemu sudeći, prostitucija, bez obzira na to što se po zakonu smatra kažnjivom radnjom, na Jadranu sve više uzima pravo građanstva. Premda prostitutki ima u svim lokalima, potražnja je još i sad veća od ponude.

Bavljenje prostitucijom unosan je posao, pa djevojke s kvalifikacijama i znanjem jezika kategorički odbijaju da se prihvate poštenog posla kad im se to ponudi. Iz tih razloga uzroke prostitucije – kako neki tvrde – ne treba tražiti jedino u slabom zapošljavanju ženske radne snage ili u društveno-ekonomskim prlikama. Znatan broj prostitutki regrutira se iz raznih odgojnih domova, gdje je društvo u njihov odgoj već uložilo znatna sredstva, ali ih je u sudbonosnom trenutku izgubilo iz vida i prepustilo ulici i lakim načinima zarade.

Izrazita društvena opasnost od širenja prostitucije nisu samo venerične bolesti. Česte tučnjave, pojave skitnje i pljačke muškaraca imaju svoje uzroke u prostituciji, dok su i mnoga druga krivična djela s time posredno povezana. Tko, dakle, da vodi brigu o tome?

Za sada se sa stanovitim redom jedino vodi nadzor nad zdravstvenim stanjem onih žena koje su registrirane. Međutim, ni ta kontrola nije sasvim uspješna, jer često rade i one koje su zaražene a da to još ni same ne znaju. Osim toga, ima i onih krajnje nesavjesnih koje svjesno idu za tim da zaraze muškarca koji ih plaća.

Dok se s jedne strane prostitutkama službeno pruža zdravstvena zaštita i time legalizira njihovo djelovanje, po slovu zakona to je prekršaj koji se kažnjava do mjesec dana zatvora. U svakom slučaju to je nelogično.

Tekst: A. Šodan (VUS, 1968.)