Hiljade majki u zemljama regije uvjerene su da su im bebe otete, proglašavane mrtvim i prodavane. Sumnje potvrđuje i svjedok Marko Ivić iz njemačkog Landshuta, kojem je u Beogradu 1988. ponuđeno da kupi bebu.

„Biraj” – to je riječ ljekara u sobi punoj novorođenčadi Ginekološke klinike, Kliničkog bolničkog centra „Zvezdara”‘ u Beogradu koja je 1988. šokirala Marka Ivića. Taj Kuprešanin 40 godina sa suprugom živi i radi u njemačkom gradiću Landshutu. Na žalost, san o sopstvenom djetetu nije bio ostvarljiv i zato se ideja o usvajanju djeteta činila kao dobro rješenje.

„Željeli smo da usvojimo napušteno dijete iz sirotišta. Igrom slučaja upoznao sam čovjeka iz Bugojna koji mi se predstavio kao Dragan i on mi je kazao da ima rješenje za mene u Beogradu. Otputovali smo u Beograd i veoma sam se iznenadio kada mi je rekao da parkiramo vozilo kraj porodilišta. Mislio sam da ćemo otići u sirotište”, priča Marko Ivić za DW.

Nakon što je obukao bijeli mantil koji mu je dala medicinska sestra, krenuo je sa ljekarom u obilazak porodilja, gde je dodirivanjem kreveta trebalo da da znak ljekaru koja je od porodilja najsličnija njegovoj supruzi kako bi usvojio upravo dijete koje će najviše da liči novim roditeljima.

Porodilište – trgovina djecom

„Pitao me kako izgleda moja žena, a ja sam odgovorio da je crnka. Poslije me je odveo u boks sa bebama i rekao mi da izaberem bebu. Doslovno mi je rekao: ‘biraj’. Rekao je da se po djetetu plaća 10.000 njemačkih maraka, a ako želim blizance, onda 15.000 maraka; da će sve papire da sredi kao da je moja žena rodila. Čak mi je govorio da i moje njemačke prijatelje, ali i naše ljude, upoznam da u tom porodilištu mogu da dobiju dijete ako to žele. Kada je to govorio, predstavljao se kao veliki humanista, jer su to, navodno, djeca iz siromašnih porodica ili studentkinja koje nisu znale šta bi s njima. Znao sam da to nikako ne može biti u redu. Rekao sam da ću razgovarati sa ženom i otišao”, prisjeća se Marko.

Međutim, prije dvije godine jedan prilog koji je vidio na „NTV Happy” uznemirio ga je. To je bila priča o ženama iz Udruženja nestalih beba Srbije. Preklinjale su za istinu o svojoj nestaloj djeci, sumnjale su da se postala žrtve trgovine ljudima.

„U Njemačkoj volimo da gledamo naše TV-kanale, da saznamo šta se događa u našoj zemlji i zemljama bivše Jugoslavije. Supruga i ja gledali smo tu emisiju i ja sam samo rekao: ‘Ane moja, to smo mi mogli biti. Mi smo mogli to ukradeno dijete da kupimo. Mi smo mogli da budemo kupci.’ Ostali smo šokirani. Vidio sam te majke i rekao da neću da ćutim. Odmah sam nazvao broj sa ekrana gdje se pozivalo da se jave majke koje smatraju da su im djeca nestala”, priča Marko. Nakon toga, on je uskoro ponovo otputovao za Beograd.

Čovječnost iznad roditeljstva

Ovoga puta u Beograd je otišao na poziv majki Udruženja nestalih beba iz Srbije i to kao svjedok – sa snimljenim video-svjedočenjem, ali i ovjerenom, pismenom izjavom koja će biti dokaz na sudu. Na pitanje šta bi učinio da je kojim slučajem kupio bebu, a vidio emisiju o ukradenim bebama, odmah odgovara: „Rekao bih, kćeri moja, spremi se, idemo u Beograd da tvoja majka više ne plače. Odgojen sam kao katolik i ne bih mogao s tim da živim. Čovječnost je i iznad roditeljstva. Shvatam da se u Srbiji još boje, ali njihovo tužilaštvo trebalo bi da istraži te slučajeve. Nije normalno da toliko mnogo rođene dece bude mrtvo.”

Naime, prema pregledu podataka na koje je uputio Republički zavod za statistiku Republike Srbije, jasno je vidljivo da je u periodu od 1960. do 1990. godine, od ukupno 4.660.714 rođene djece, mrtvo rođeno 22.792, a umrlo čak 228.006 odojčadi, djece do nepune godine dana.

„To je enormno visok broj, a koji je dio lažno proglašen mrtvim, mi to ne znamo”, kaže za DW Ana Pejić, sekretarka udruženja roditelja nestalih beba Vojvodine, jednog od čak pet koliko ih je u Srbiji. I ona sama od 1988. traga za svojom devojčicom.

Nevjerovatno svedočenje Marka Ivića slamka je nade za stotine majki koje su uvjerene da su njihova djeca žrtve trgovine ljudima. Majke Srbije i majke iz Bosne i Hercegovine, kako ona kaže, imaju mnogo toga zajedničkog.

Majke iz Srbije i BiH veže ista muka

„U naše grupe na društvenim mrežama uključile su se i majke iz BiH zbog istog problema. Tražile su pomoć i susret. Njihova djeca su ili upućena u Beograd na neke od neonatologija ili im se gubi trag u BiH. Imaju problem s podizanjem dokumentacije u Srbiji. Veže nas ista muka, mi se razumijemo”, kaže Ana Pejić za DW.

Njena djevojčica, tvrdi, nestala je 1988. godine u Sremskoj Mitrovici, ali je ona tek 2015. smogla snage da zaviri u dokumentaciju. „Krenula sam tek tada da tražim jer sam do tada vjerovala ljekarima. Mislila sam da je zaista umrla. Ali slučajno sam otkrila da mi je u izvod iz knjige rođenih upisano žensko dijete koje sam rodila, a u knjige umrlih muško. Žensko ima jedan matični broj, muško drugi. Pitala sam bolnicu gdje mi je dijete, a oni su me uputili na pogrebno preduzeće. Nakon što su me iz pogrebnog preduzeća Komunalije u Sremskoj Mitrovici pismeno izvijestili da dijete tu nije sahranjeno, podnijela sam krivičnu prijavu tužilaštvu u Sremskoj Mitrovici koje mi je odgovorilo da je moje dijete ‘najvjerojatnije’ odneseno u Novi Sad i spaljeno u krematorijumu u bolnici, iako ta bolnica nije imala krematorijum, niti je smjela da ga ima. Imala je samo jednu furunu (peć) u ostavi za reciklažu otpada. Nema nikakvog dokaza da je tu spaljeno”, ukratko govori o posljednje četiri godine potrage i agonije Ana Pejić.

Za nju, kao i za mnoge druge majke, mučna potraga za istinom se nastavlja. „Nikom nisu dali da je vidi ni živu ni mrtvu, a navodno je živjela 36 sati. Groba nema. Nije ni izvršena obdukcija, iako je po zakonu obavezna. Ako nije sahranjena, onda je živa. Gde je? Priče svih roditelja su slične i mnogo je dokaza koji ukazuju na trgovinu ljudima”, smatra Ana Pejić.

Imamo pravo na istinu

Priče ovih majki, kako kažu, nisu medijski atraktivne. Mnogima su nevjerojatne. Ali one neće odustati. Njihove Facebook-grupe svakim danom sve su brojnije. Javljaju se žene iz čitave bivše Jugoslavije sa sličnim iskustvima i dokazima. One traže samo jedno: „Želimo istinu. Samo istinu šta se dogodilo s našom djecom. Imamo pravo na to. Ne moram da ga vidim, ali želim da znam. Ako je mrtav, ako sam ja pogriješila u sumnji, to se mora dokazati. A ako je živ, samo da znam da negde živi”, kaže Dijana Knežević iz Tuzle, buduća predsjednica Udruženja nestalih beba u BiH. Ona je 1995. godine u Tuzli trebalo da postane majka dječaka, ali joj je zbog ljekarske dijagnoze u petom mjesecu trudnoće (hidrocefalus – vodena glava) savjetovan hitan prekid trudnoće.

„Nasuprot tome, ja sam se porodila čak tri mjeseca nakon što je dijagnoza postavljena, umjesto da se prekid trudnoće uradi što prije. To je više nego veoma neuobičajeno. I nakon svega nisam dobila tijelo bebe, nalaze. Bila sam veoma mlada i tada nisam shvatala šta se događa. Nelogičnosti je previše”, priča Dijana o svom veoma mučnom iskustvu. Ona sumnja i u ljekarsku dijagnozu i u ishod porođaja.

„Osjećam da mi je dijete negde živo”

Mnoge žene iz Srbije i BiH javljale su joj se sa sličnim iskustvom. S DW-om je svoju priču podijelila i Dževida Hasić, takođe iz Tuzle. Ona se 1986. porodila kod kuće, a potom je u tuzlanskom porodilištu tri dana bila sa svojom djevojčicom. „Rekli su mi da u Tuzli tada nije bilo inkubatora za bebe, te da je poslata u Beograd, da bi mi uskoro telegramom javili da je beba preminula, da ne treba da dolazimo i da će sahranu obaviti Zavod za nedonoščad. Nisam dobila obdukcijski nalaz, ništa… Velika je sumnja u meni, osjećam da je to dijete negde živo i drago mi je što se i druge majke javljaju kako bi se sve rasvijetlilo”, zaključuje ona.

Portparolka Univerzitetsko kliničkog centra Tuzla, Ersija Aščerić Mujedinović, za DW je potvrdila da je taj klinički centar 1986. godine imao inkubatore. „Ipak, djeca sa komplikovanijim zdravstvenim stanjem upućivana su na liječenje u Beograd, jer UKC Tuzla tada nije mogao u potpunosti da odgovori potrebama njihovog liječenja”, izjavila je ona.

Ipak, koliki je broj majki i očeva iz BiH koje muči ista sumnja – niko još ne može sa sigurnošću da zna. Majke sumnjaju da su im djeca većinom prodata u inostranstvo. U Srbiji često protestuju kako bi javnost upoznale sa svojim sumnjama. No, koliko djece je tako nestalo, pitanje je koje nema odgovor.

Sa druge strane, tragajući za svojim porijeklom Udruženju se javljaju i djeca iz inostranstva.

„Zato nam je potreban DNK registar, ali i otvaranje ‘Udbinih arhiva’, jer takav zločin nije mogao da se događa bez njihovog znanja. Za sada, samo je jedna majka, Zorica Jovanović iz Batočine, 2013. dobila presudu Međunarodnog suda iz Strazbura. Njena presuda je obavezujuća i za sve majke, jer Međunarodni sud nalaže da se svakoj majci kaže gde je nakon rođenja završilo njeno dijete. Ako je umrlo – gde je sahranjeno. Ako je živo – gde je. Redovno pišemo Savjetu Evrope i izvještavamo ih da se u Srbiji ‘afera beba’ nije pomakla s mrtve tačke. Trgovina bebama bila je sistematski organizovana u lancu ljekar – matična služba centara za socijalni rad – policija. Očigledno su te strukture i danas jake”, tvrdi Ana Pejić iz Udruženja roditelja nestalih beba Vojvodine.

Žele da znaju ko su

Neki od brojnih koji traže svoje korijene su i Stela Selvić iz Zenice i Igor Slavković iz Skoplja, u Sjevernoj Makedoniji. Stela je, kako je ispričala za

„Navodno me našao policajac, a kada sam za njim tragala, niko nije znao nešto da mi kaže o tom čovjeku. Usvojena sam sa dva i po mjeseca. Pogledajte ovo: dijete rođeno 15. oktobra, prvi put upisano u matične knjige 14. decembra, usvojeno 31. decembra, a 14. decembra bilo upisano na svoje roditelje. Matični broj dodeljen 1989. iako ja imam pasoš SFRJ iz 1987. gde piše moj matični broj.”. To je samo djelić životne priče Stele Selvić.

Za razliku od nje, Igor Slavković zna da je donesen iz Srbije u Makedoniju. „Ne znam jesam li ja jedna od ukradenih beba, ali znam da je moj pokojni otac koji me usvojio rekao da je ‘nekoj ženi, babici, debelo platio za mene da mu dođem’. Ja ću nastaviti da tražim svoje biološke roditelje”, odlučan je Igor.

Država zna

Iako je taj problem u Srbiji već dugo poznat, tek prošle godine Vlada je naložila formiranje mješovite komisije koja će se baviti slučajevima beba za koje roditelji sumnjaju da su nestala iz porodilišta. Iz KBC Zvezdara u Beogradu, kako je za DW rekla portparolka Aleksandra Jeličić, menadžment ne želi da se oglašava o događaju od prije tridesetak godina, odnosno na upit da je njen ljekar Marku Iviću 1988. godine nudio bebe na prodaju.

Iz Kabineta ministarke Slavice Đukić, zadužene za demografiju i populacionu politiku, DW-u su potvrdili da je Vlada Republike Srbije u martu 2018. godine formirala Komisiju za ispitivanje postupaka državnih organa u rasvetljavanju prijavljenih slučajeva nestale djece u Srbiji. Rok za to je dvije godine. „Uvjereni smo da će Komisija u zadatom roku dati maksimalan doprinos kako bi se ustanovile činjenice i preduzele odgovarajuće mjere u cilju rasvetljavanja prijavljenih slučajeva nestale djece u Republici Srbiji”.

Za sada 1.500 prijava

Član te Komisije, koju čine predstavnici države, ali i roditelja, i ujedno predsjednik Udruženja za istinu i pravdu o bebama, Radiša Pavlović, za DW govori o šokantnim podacima.

„Za sada u tužilaštvu i MUP-u postoji 1.500 prijava roditelja protiv NN osoba, a naslijeđeni kadrovi čine sve kako bi se ta afera zataškala, roditeljima ponudio novac, a počinioci izbegli kazne. Ono što se u prošlosti dogodilo mora se istražiti u nezavisnim istragama u kojima će učestvovati i roditelji. Predloženo je formiranje DNK-baze za otetu djecu, gde bi za svaki slučaj sumnje analiza bila besplatna”, ističe Pavlović. On smatra da je neophodno otvaranje arhiva nekadašnje Službe bezbjednosti i to ne samo u Srbiji, već i u svim zemljama nekadašnje Jugoslavije, kako bi se rasvijetlilo taj zločin, a istina i pravda izašli na vidjelo.

Majke i očevi decenijama traže svoje otete bebe i sve se to pretvorio u potragu za beskrupuloznim trgovcima, ali i kupcima najverovatnije otetih beba. Postavlja se pitanje, na čije račune je išao tako zarađen novac.

Marku i njegovoj supruzi Ani nešto je govorilo da ne usvoje dijete koje im je ponuđeno u porodilištu u Beogradu. Oni su danas jedini svedoci o mogućoj organizovanoj trgovini djecom u bivšoj Jugoslaviji.