Otići na mjesto na kojem se dogodio genocid, u naše ime, ime svih nas koji u Srbiji živimo, živjeli smo i živjećemo, sa aspekta čovjeka, prije svega, čini se kao najtragičnije iskustvo. Sa pozicije novinarke, još više.

Pogotovo, ukoliko se cio novinarski i radni vijek iscrpljuje u bavljenju tom najtragičnijom temom koja može da zadesi javnog radnika. Radnika koji osjeća iz stomaka, srca i duše tu najstrašniju po obimu i sadržini tragediju za sopstveni narod i historijsko iskustvo.

Uopšte ne mislim da sam time privilegovana, da sam time sačuvana. Isključivo sam, već godinama, izložena šikaniranju, pozivu na linč, obezvrjeđivanju i relativizaciji svog rada. Podsmjehu kolega i ostale ratnozločinačke „elite“.

Novinarka sam u državi koja je prije 24 godine počinila genocid i koja, ni dan-danas, ne da se nije suočila sa tim, već je cjelokupno društvo, u načelu, sve dalje od tog procesa. Kako vrijeme odmiče, državni aparat, ne samo onaj ratnozločinački, već i onaj koji je taj, navodno, svrgnuo petooktobarskom revolucijom, uspijeva da ovdašnje građane još više udalji od istine i činjenica, kako bi ratne profitere i zlikovce sačuvao.

Jasno je da je slučaj takav zato što su danas na vlasti oni koji su bili portparoli genocida. Tada mladi, ambiciozni političari, poput Ivice Dačića i Aleksandra Vučića. Upravo oni koji šalju desničarske i profašističke spodobe da ometaju i ona rijetka obilježavanja genocida u Srebrenici, svakog 11. jula unazad, godinama, u Srbiji. Iz srca državnog aparata.

Međutim, kada se kroči na zemlju u Potočarima, kada se ugledaju ta brda na kojima je izvršen pokolj više od osam hiljada ljudi samo zato što su se rodili kao Srebreničani, kao muslimani, tijelo se raspadne, zajedno sa žrtvama. Pokopa se u istom trenutku zajedno sa svim kostima koji se godinama unazad pronalaze, iskopavaju pa ponovo zakopavaju. Zaliva se suzama u potocima, satima, u Potočarima.

Pogotovo ako se na taj put krene sa „Ženama u crnom“ i Inicijativom mladih za ljudska prava. Takvo iskustvo imala je autorka ovih redova. Zaustavljeni na granici, pretresani i spriječavani da stignu na vrijeme u Potočare, kada sam, zajedno sa gore navedenim aktivistima sišla iz autobusa i čula zvuk pokopa žrtava, uvidjela sam iskustveno, iako sam i do tada to izvjesno znala, koliko je njihov aktivizam besprijekoran, važan, za vječnost, za ovu državu, za ovaj narod.

Potpuno je nebitno da li će on biti prepoznat, čak je izvjesno da neće, s obzirom na svu silinu ratno zločinanačkog državnog aparata, koji uspijeva da kako godine prolaze sve više zataška, umjesto da dopusti da na površinu izbija istina o tome šta se u Potočarima dogodilo prije četvrt vjeka.

Njihovi koraci u Srebrenici vrijedniji su, čini se, za žrtve genocida od koraka svih drugih. Njihovo saosjećanje i istrajnost u borbi za istinu cjenjeni su iz duboke zemlje i sa njene površine.

„Žene u crnom“ i Inicijativa mladih za ljudska prava jedina su i prava vrijednost i elita ovdašnjeg društva. Pođite sa njima sljedeće godine. Ne podsmjevajte se. Vrijednost je neprikosnovena i najčistija moguća. Trenutno ih ima da se popuni jedan autobus. Autobus do Potočara, iz kojeg nisam uspela da pošaljem novinarski izvještaj do određenog roka.

Moj problem bio je i jeste tehnički. Ali i da sam taj problem uspjela da savladam, ostaje onaj koji mi je stvorio kamen u stomaku, koji mi je razorio kosti. Koji me je zauvijek sahranio u Potočarima. Zbog kojeg plačem jer sam ikada prestala da plačem i zato što ne plačem stalno. Zauvjek. (Danas.rs)