Četvrtak, 2. Jula 2020.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Srbija: Zaboravljeni zločini i „ugledni“ zločinci

Masovne grobnice, logori za Hrvate i Bošnjake, prisilna mobilizacija… Na to podsjeća Inicijativa mladih za ljudska prava, u pokušaju da razbije mit da Srbija nije učestvovala u ratovima devedesetih godina.

„Rat u Srbiji – jeste se desilo”, moto je serije tekstova na sajtu ratusrbiji.rs koji je dostupan od ovog ponedjeljka. Poduhvat Inicijative mladih za ljudska prava u Srbiji je podržalo njemačko Ministarstvo vanjskih poslova, piše DW.

To je prvi pokušaj da se, na osnovu presuda domaćih i međunarodnih sudova, svjedočenja, istraživanja novinara i nevladinih organizacija, predstave činjenice koje ukazuju na to da se rat dešavao i na teritoriji Srbije, kao i da je ona učestvovala u ratnim sukobima, a nerijetko i u ratnim zločinima u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu.

Inicijativa posebnu pažnju poklanja sudskim epilozima teških kršenja ljudskih prava tokom devedesetih godina u Srbiji. Ova organizacija podsjeća na odgovorne, među kojima su neki i danas na važnim funkcijama u državi.

  • Masovne grobnice

    Podsjeća se da su Albanci ubijeni u zločinima srpskih snaga za vrijeme sukoba na Kosovu najprije sahranjivani u blizini mjesta gdje su ubijeni, i da je potom, uoči ulaska snaga NATO na Kosovo, više od 900 tijela premještano u masovne grobnice u centralnoj Srbiji. Ova organizacija podsjeća da je 1999. godine pronađena hladnjača u Dunavu, u kojoj su bili leševi oko 80 albanskih civila.

    Navodi se podatak da je 1999. Slobodan Milošević naredio tadašnjem ministru policije, Vlajku Stojiljkoviću, da ukloni dokaze o ubistvima albanskih civila. On je za to zadužio Vlastimira Đorđevića, tadašnjeg načelnika Resora javne bezbjednosti, koji je kasnije pred Haškim tribunalom osuđen na 18 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti – između ostalog i prebacivanja leševa albanskih civila.

    Za skrivanje dokaza o ubistvima kosovskih Albanaca nikada nije procesuiran Goran Radosavljević Guri, nekada nadležan za Nastavni centar u Petrovom Selu, gdje su otkrivene dvije masovne grobnice. Inicijativa mladih skreće pažnju da je Radosavljević danas član Glavnog odbora vladajuće Srpske napredne stranke.

    Za zločine je znao i nekadašnji pomoćnik ministra policije Obrad Stevanović, koji je 1999. godine na sastanku državnog vrha zapisao: „Nema leša – nema zločina.” Ni on za to nikada nije odgovarao, a danas je profesor na Kriminalističko-policijskom univerzitetu u Beogradu.

  • Logori za Hrvate i Bošnjake

    U logore za Hrvate je poslije pada Vukovara doveden veliki broj zarobljenika, a među zatočenicima su bili i Hrvati iz Vojvodine. Logori su se nalazili u okolini Zrenjanina, u Nišu, Beogradu i Sremskoj Mitrovici, a odluku o njihovom osnivanju potpisao je general JNA Veljko Kadijević.

    „Pri dolasku u logore, zatočenici su prolazili kroz špalir vojnika, odnosno između dva reda vojnika okrenutih jednih naspram drugih, koji bi ih tukli rukama, nogama, ali i pendrecima”, piše Inicijativa.

    O tome je pred Haškim tribunalom na suđenju Goranu Hadžiću svjedočio Mladen Lončar, bivši logoraš, koji je rekao da u logoru u Begejcima ni silovanja nisu bila rijetkost. U logoru u Sremskoj Mitrovici ubijeno je sedam, u Nišu jedna, a u Begejcima i Stajićevu pet osoba.

    Pred Haškim tribunalom su za zločine u logorima optuženi i Slobodan Milošević i Goran Hadžić, a pred Višim sudom u Beogradu je zbog nasilja nad logorašima u Sremskoj Mitrovici na godinu dana i po dana osuđen jedan od čuvara, Marko Crevar.

    Kada je poslije pada Srebrenice, između 31. jula i 25. oktobra 1995, u Srbiju sa područja Žepe prešlo oko 800 Bošnjaka, dočekali su ih granični bataljoni Vojske Jugoslavije i pripadnici Posebne jedinice policije, koji su ih odveli u logore Šljivovica i Mitrovo Polje.

    Zatočenici su bili prebijeni, držani u nehigijenskim uslovima, izgladnjivani i psihički maltretirani. Za zatvaranje i torturu Bošnjaka niko nije procesuiran, a glavne osobe u tim logorima, Radisav Ojdanić i Vladimir Milićević, danas su u penziji.

    Prva i jedina presuda kojom se potvrđuje da su logori za Bošnjake postojali u Srbiji donijeta je 2013. godine kada je Mujo Vatreš, koji je u tim logorima proveo šest mjeseci i izgubio oko 50 kilograma, dobio novčanu nadoknadu od 500.000 dinara (oko 8 hiljada KM).

  • Prisilne mobilizacije

    Građane u Srbiji su između 1993. i 1995. godine prisilno mobilisale Vojska Jugoslavije i policija Srbije. Na udaru su posebno bile izbjeglice iz Hrvatske i BiH, pa je u junu 1995. godine između dvije i četiri hiljade osoba odvedeno najprije u policijske stanice, potom u sabirne centre, a zatim na ratišta u BiH i Hrvatskoj.

    Jedan od najozloglašenijih kampova za prisilno mobilisanje bio je Nastavni centar Srpske dobrovoljačke garde (SDG) u Erdutu, pod komandom Željka Ražnatovića Arkana. MUP Srbije je SDG-u predao 5.000 izbjeglica, koje su bile izložene poniženjima, psihičkom i fizičkom maltretiranju.

    „Odgovornost Srbije nesumnjivo je utvrđena u postupcima naknade štete prisilno mobilisanih”, navodi Inicijativa. Podsjeća da Arkan nije odgovarao za to krivično djelo, ali da je pred Haškim tribunalom optužen za ratni zločin u Sanskom mostu.

    Inicijativa ukazuje da je u sprezi sa JNA nerijetko djelovalo više od 50 paravojnih jedinica, kao što su Arkanova Srpska dobrovoljačka garda, Škorpioni i Knindže, koje su počinile ratne zločine. Tako je u aprilu 1992. godine JNA najprije opkolila Bijeljinu, a potom su, dok su srpske snage preuzimale vlast, pripadnici srpskih paravojnih snaga u tom gradu ubili najmanje 48 civila.

    Pripadnici paravojnih jedinica su zbog ratnih zločina procesuirani pred sudovima u Beogradu, a vođa Knindži, Dragan Vasiljković poznatiji kao Kapetan Dragan, koji je u Hrvatskoj osuđen na 13 godina zatvora, odslužio je kaznu i namjerava da se kandiduje na predstojećim parlamentarnim izborima u Srbiji.

  • Progon Hrvata i Bošnjaka

    Pošto je u maju 1992. godine u Hrtkovcima Vojislav Šešelj rekao da u Srbiji nema mjesta za Hrvate, iz Vojvodine je otišlo oko 10.000 Hrvata. Tokom 1992. godine ubijeno je sedam građana hrvatske nacionalnosti, a sudski epilog imalo je samo ubistvo Mijata Štefanca.

    Pritisci na Hrvate pojačali su se u Zemunu nakon dolaska Srpske radikalne stranke u lokalnu vast, a u julu 1997. godine se u stan porodice Barbalić uselila Ljiljana Mihajlović. Poslije nekoliko sudskih postupaka, 2013. godine donijeta je presuda da Barbalići ne polažu pravo na stan. Oni danas žive u Hrvatskoj, a Ljiljana Mihajlović je poslanica Srpske radikalne stranke i zamjenica predsjednika skupštinskog Odbora za ljudska i manjinska prava.

    U skupštini Srbije sjedi i Vojislav Šešelj, iako je pred Haškim tribunalom osuđen na deset godina zatvora zbog progona Hrvata u Vojvodini. Milan Bačević, koji se takođe zalagao za iseljavanje Hrvata, danas je ambasador u Kini i član Predsjedništva Srpske napredne stranke.

    Teror nad Bošnjacima u Sandžaku počeo je 1992. godine. Najbrutalniji zločin počinili su pripadnici grupe Osvetnici, predvođeni Milanom Lukićem, koji su u mjestu Mioče u BiH iz autobusa iz Srbije izveli 17 putnika, ubili ih i bacili u Drinu.

    Za taj zločin su pred sudom u Beogradu osuđene četiri osobe na kazne zatvora od 20 i 15 godina. Osvetnici su u februaru 1993. iz voza na liniji Beograd-Bar izveli 18 Bošnjaka, brutalno ih prebili i potom ubili, a suđenje za taj zločin počelo je u Beogradu prošle godine.

    „U periodu opšte glorifikacije osuđenih ratnih zločinaca u Srbiji, ovo je pokušaj da razbijemo mit o tome da se u Srbiji nije dešavao rat, i da država Srbija nije učestvovala u ratnom raspadu druge Jugoslavije”, navodi Inicijativa mladih za ljudska prava. (Tuzlanski.ba)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

    Ključne riječi: , , , ,