Četvrtak, 28. Marta 2024.
Tuzlanski.ba logo

Romi u Nišu: Đurđevdan nam ne znači mnogo kada su drugi nesrećni

Preuzmite sliku

Proslava Đurđevdana, najvećeg praznika Roma sa Balkana, u niškim mahalama se i u vreme vanrednog stanja i epidemije priprema sa istom radošću kao prethodnih godina.

Razlika je što će se praznik buđenja proljeća, kako su za Anadolu Agency (AA) rekli stanovnici Beograd-mahale, danas proslavljati uglavnom u krugu porodice.

Tako svoje sunarodnike na praznik Ederlezi savetuje i Osman Balić, predsjednik ‘Lige Roma’, organizacije koja okuplja više desetina romskih udruženja građana.

‘Mi smo neuništiv narod. Mi ćemo to obilježiti tako kako obilježavamo svih ovih godina. I ovog puta bih upozorio na opasnost koja nije prošla, ona je tu. To smanjenje tenzije, mislim da je to jedan politički gest. Dakle, korona ne nestaje političkim odlukama, nego je tu među nama i moramo da upozorimo sve romske porodice da izbegavaju veći broj ljudi u zatvorenim prostorijama, jer nema ničeg vrijednijeg od ljudskog života. I nek’ im je srećan Đurđevdan’, kaže Balić.

– Tradicionalni običaji se poštuju –

Čuvanje od moguće zaraze ne smeta da se pripremi bogata trpeza i ispoštuju narodni običaji vezani za ovaj praznik. Bere se bilje za zdravlje, cvijeće za plodnost, ukućani se ujutru umivaju vodom…

A, više od 5.000 romskih porodica u Srbiji živi bez vode za piće, što znači da je za njih pojačana higijena, na kojoj se od početka pandemije insistira kao na nužnoj mjeri zaštite, potpuno nemoguća.

‘Po popisu iz 2011. godine, 5.334 porodice su bez pijaće vode. Dakle, u uslovima kada je voda značila život ili smrt, oni nisu imali vodu. I mi smo alarmirali i Vladu, i Krizni štab, i premijerku Anu Brnabić i međunarodne organizacije. Učinili smo ono što smo mogli i, nećete vjerovati, kupovali smo kanistre od 60 litara, i to nosili ljudima. Taj kanistar, koji košta 500-600 dinara, puno im je značio’, priča Balić.

Iz republičkog Kriznog štaba za suzbijanje zarazne bolesti COVID-19 nisu saopštavani podaci o broju oboljelih ili preminulih po nacionalnostima. Prema Balićevim saznanjima, do sada su u Nišu od posljedica koronavirusa preminula njegova dva sunarodnika.

‘Ali u masi od 25.000 Roma u Nišu, mislim da je to junački. Inače, Liga Roma vodi evidenciju, pratimo epidemiološko stanje u celoj Srbiji i mogu da vam kažem da se nekako junački držimo i da smo vrlo disciplinovani i samokritični. Mi smo prijavljivali one koji su se vraćali iz zemalja Evropske unije da sjede kući, da idu u samoizolaciju. Očigledno je i da smo malo imuniji od drugih’, govori Balić.

Smatra da je ‘dobroj situaciji’ doprinjeo i strah koji je, kaže, ‘Rome očuvao kroz vjekove’.

– Strah od zaraze ‘očuvao’ mnoge Rome –

‘To rano prepoznavanje opasnosti, strah, nas je očuvao po sistemu da ‘Bežanova majka ne plače‘. Mislim da smo bili vrlo organizovani. Romske nevladine organizacije, koje su stigmatizirane od zlonamjernih, pokazale su da su zapravo jedna od najorganizovanijih socijalnih grupa u Srbiji. I prvi „krizni štab“, i prije Vlade Srbije, imala je Liga Roma jer smo imali dovoljno informacija’, ponosan je Balić.

Da Rome u Nišu informiše o mogućoj opasnosti od virusa tom „kriznom štabu“ pomagao je i Turkijan Redžepi, stanovnik Beograd-mahale koja zvanično ima oko 2.700 stanovnika, a nezvanično, kaže Redžepi, bar tri puta više. Kada je reč o tome koliko je koronavirus rasprostranjen u naselju, zna samo da mu je jedan komšija preminuo od zapaljenja pluća.

‘Zasada je dobro, držimo se onoga što smatramo da je važno da očuvamo nas, porodice, pa i čitave zajednice. Zasad je to onako kako bi trebalo. Ne znamo, naravno, kako će to biti sutra’, kaže Redžepi.

Na početku epidemije, nakon što je 6. marta zabilejžen prvi slučaj zaraze, bilo je teže.

‘U prvim danima niko nije imao te značajnije informacije – šta, ko, gdje. Šta je u stvari ovo? Ništa ne vidiš, a plašiš se od nečega. To ne možeš da opipaš, niti da znaš, nit’ miris, nit’ ukus, nit’ ništa. Ne znaš odakle ti vreba opasnost. Pričali smo o tome sa komšijama’, seća se Redžepi.

Nestašica sredstava zaštite za ove ljude bio je drugi problem.

‘Maske, rukavice – na početku nije bilo nigdje da se kupe, pa smo se snalazili kako znamo i umijemo. Držalli smo se toga da uglavnom ostanemo u kući, nismo izlazili, ni komšije, ni ja, ni moja porodica. Uglavnom smo bili disciplinovani. Mislim da nas je to i održalo. I danas imamo ono – pa ne znam da li da izađem. Strah je tu, znate’, kaže Režepi.

I on, i Balić, ali i drugi stanovnici mahale sa kojima smo razgovarali, saglasni su u jednom – žele da „svi zajedno iz ovoga izađemo što prije“ i kažu da im ‘ni Đurđevdan ne znači mnogo kada su drugi nesrećni’.

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

Ključne riječi: , ,