Ilona Kovač rođena je u Bačkoj Topoli 15. oktobra 1914. godine u osvit Prvog svjetskog rata, a 1930. doselila je u Novi Sad gde i danas živi.

Da, živi, iako za zdravstveni sistem, odnosno kompjutersku datoteku to nije prihvatljivo, jer nakon očitavanja njenih podataka s zdravstvene knjižice, sistem signalizuje grešku. A, nije greška.

Baka Ilonka je vjerovatno jedna od nastarijih osoba u regionu, živi svjedok istorije sa izuzetnim pamćenjem kako na davno prošle, tako i na nedavne događaje koje zaboravljaju i daleko mlađi od nje, javlja Anadolu Agency.

‘Bole me kosti. Doktori mi ne preporučuju da pijem lijekove protiv bolova zbog drugih mojih zdravstvenih problema, pa ne mogu ni mirno da spavam, a teško mi je i preko dana. Do stote godine sam mogla mnogo toga da radim, ali posljednjih godina sve mi je teže i teže. Kretala sam se bez štapa. A, sada mi treba štap. Nije dobro da čovjek živi ovako dugo’, dočekuje nas baka Ilonka, na kućnom pragu, do kojeg se dolazi kroz veoma uređeno dvorište koje sama održava.

– Dvorište sama održava –

Još je zima, pa cvijeće nije niklo, ali kada dođe vreme cvjetanja, dvorište izgleda prelijepo, kažu njene komšije. Uostalom, više puta je dobijala nagradu za najljepše uređeno dvorište.

Sa osamdesetogodišnjim sinom Đerđom živi u kućici u novosadskom naselju Satelit, u koju je preselila pre 57 godina, u tada privremeni smještaj, čekajući da na tom mjestu nikne zgrada, a ona da se useli u topli dom, s centralnim grijanjrm i terasom punom cvijeća. Veći dio tog privremenog naselja je nestao, ali je gradnja višespratnica i u poslednjem graditeljskom naletu zaobišla njihovu uličicu.

Zbog toga mora i danas da brine o mnogo stvari o kojima ne bi u zgradi, ali je teret godina ne može spriječiti da kuću drži ‘pod konac’. Kaže nam da je prije nekoliko godina farbala i krov na ostavi, a u odsustvu ljestvi improvizovala je skelu koja se sastojala od stola i stolice na njemu na koju se popela da uradi posao.

‘U pokušaju da dohvatim farbu, izgubila sam ravnotežu i pala. Godinu dana sam osjećala tegobe zbog toga’, jada se baka Ilonka.

Njeno kulinarsko umijeće hvale mnogi, a do pre tri godine spremala je zimnicu. Sada uglavnom ne sprema više od onog što je dnevno potrebno za nju i sina. Mlađi prijatelji koji je posjećuju kažu da je veoma ponosna i ne dozvoljava da joj se drugi miješaju u posao ili da joj pomažu.

Iako je u 106. godini života, kaže da je dosta je bila bolešljiva u mladosti, pa je čak ranije i otišla u penziju zbog toga.

‘Više puta su ljekari dizali ruke od mene, a još sam tu. Eto, ni sama ne verujem’, kaže baka Ilonka.

Njena priča nam otkriva nimalo lak život, prožet mnogim patnjama, strahovima i razočaranjima.

– Težak život s dvoje dece –

Otac joj je mobilisan u rat, a majka ju je odbacila sa svega nekoliko mjeseci. Bila je zima, pa ju je okupala u hladnoj vodi i ostavila na hladnoći. Spasila joj je život tetka po ocu, koja ju je uzela kod sebe, jer je za izdržavanje djeteta dobijala novčanu pomoć. Na kraju je brigu o njoj preuzeo deda.

Kada se otac vratio iz rata ubrzo se oženio s drugom ženom, ali je maćeha nije prihvatila, pa je već sa 16 godina odlučila da napusti roditeljski dom i dođe kod rođake u Novi Sad. Učila je krojački zanat kojim se donedavno bavila. Ilona se udala se 1938. godine, ali je tokom Drugog svjetskog rata njen muž otišao u rat, a kasnije i završio u zarobljeništvu u Njemačkoj. Tamo je zasnovao novu porodicu i nikada se više nije vratio.

Ilona je ostala s dvoje dece o kojima se morala brinuti. Sin se nije ženio i ostao je s njom da živi, a po kćerki koja živi u Bečeju ima dvoje unučadi, četvoro praunučadi i jedno čukununuče. Ne viđa ih često, jer jedan unuk živi u Mađarskoj, unuka u Italiji, a jedan praunuk studira u Škotskoj koji ima sina Patrika, Iloninog čukununuka, koga je vidjela u Novom Sadu za 102. rođendan, kada je imao četiri meseca.

Kaže da su joj posebno drage proslave rođendana, jer se toga dana osjeća posebno. I 105. rođendan proslavila je u rimokatoličkoj ckvi Imena Marijinog u centru, gde je uz čestitke rodbine, prijatelja i vjernika, dobila i blagoslov župnika. Dobila je i buket ruža sa 100 bijelih i pet crvenih ruža.

Čitavog života je, kako priznaje, čeznula za ljubavlju. I našla ju je u crkvi, zahvaljujući dedi.

‘Sjećam se da me je deda jako volio. Bio je tkač. Bio je dosta imućan. Imao je voćnjak i vinograd i uvijek je pjevao crkvene pesme. I mene je vaspitao u tom duhu. Govorio mi je da treba da budem ili časna sestra ili medicinska sestra. Na žalost, nisam to postala, ali sam veoma religiozna. Preživjela sam mnoge teškoće, ali Bog mi je uvijek davao snagu. I sada mi pomaže. Samo ga molim da mi da malo snage. Teško mi pada da kuham, spremam stan, sve ide sporo i teško, ali još sve uspijevam’, kaže baka Ilonka, uz opasku da je do stote godine svakodnevno išla u crkvu, često i pješke, bez štapa, više kilometara, a sada je sin nedeljom i za praznike vozi do crkve.

Za tajnu dugovječnosti kaže da se nalazi u skromnosti i umjerenosti.

‘Ne jedem masno, uglavnom mliječne stvari. Ponekad voće. Ne jedem puno, čak i ono što volim uzmem dva-tri zalogaja, jedino sam u poslu neumjerena’, ističe baka Ilona, koja se nekoliko dana prije razgovora ponovila novim šporetom, jer ju je stari nakon 50 godina prestao služiti. A, poslije je pokazala sobu prepunu ručnih radova koje je sama šila i vezla.

– U društvu mačka Cirmija –

Jako voli životinje, a društvo joj pravi mačak Cirmi. Kaže da se, za razliku od ljudi, u životinje nije razočarala. Voljela je da čita i uživala u muzici. Ali su oči oslabile, a i sluh. Iako slabije čuje, njen sluh je daleko bolji nego od njenog sina, koji ga je gotovo potpuno izgubio.

‘Jako slabo čuje, Ali šta da očekujete, kad ima 80 godina’, šali se baka Ilona.

Na izbore je redovno izlazila, izazivajući čuđenje na biračkom mjestu kada pokaže dokumenta. Međutim, kaže da joj je dosta izbora i da na naredne izbore vjerovatno neće izaći, mada ostavlja mogućnost i da će se predomisliti na izborni dan.

Ove godine je deveta decenija kako je u Novom Sadu.

‘Naravno da sam zavoljela Novi Sad kad toliko godina živim u njemu. Ali se mnogo promjenio. Kao i ljudi. Nekada je bilo sve bolje. Ljudi su bili bolji, predusretljivi, spremni jedni drugima da pomognu. Sada je drugačije. Kad idem do crkve u centru, mogu samo nekoliko ulica da prepoznam. Sve se promijenilo, izgradilo. Svugde niču zgrade, brzo se gradi, samo ovde niko da izabere mjesto za zgradu. No, nadam se da ću i ja konačno dočekati da se uselim u svoj stan“, zaključuje Ilona Kovač.