Nedjelja, 27. Septembra 2020.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Pobjedio koronavirus poslije 34 dana na respiratoru i dva i po mjeseca bolničkog liječenja

Umjesto Gorana Stevanovića iz Belotinca kod Niša čak 34 dana disala je mašina, a on bio u ‘vještačkom snu’. Ovaj pedesetčetvorogodišnji čovjek preživeo je jednu od najtežih borbi koje su se protiv koronavirusa do sada vodile na Infektivnoj klinici u Nišu.

  • ‘Vjerovao sam u sebe’, kaže on u intervjuu za Anadolu Agency (AA), dva i po mjeseca nakon što je ponovo počeo da diše svojim plućima.

    U bolnici je proveo ukupno 74 dana i za to vrijeme izgubio 38 kilograma. Osim što ga danas ‘pomalo bole zglobovi’, osjeća se dobro. Na početku razgovora naglašava da može da govori samo o onom periodu liječenja kog se sjeća.

  • ‘Prvih nedelju dana bio sam na kiseoniku. Prije toga sam dobio visoku temperaturu i gušenje, nedostatak vazduha. Saznao sam kasnije da je virus zahvatio i pluća, tako da mi je odmah, u startu, uključen kiseonik. Tih nedelju dana, ljekarski tim i medicinsko osoblje pokušavali su da kiseonikom nadoknade te nedostatke koji su usljedili nakon virusa, i nekih 7-8 dana nakon toga, 1. aprila sam intubiran i bio sam u komi’, počinje Goran.

    – Podrška kiseonikom bila nedovoljna –

    Da je podrška kiseonikom postala nedovoljna, jednog dana je shvatio po ponašanju medicinskih sestara i ljekara, koji su inače konstantno pratili parametre na monitoru iznad njegove glave.

    ‘Vidjeo sam po njihovim pokretima i potezima da spremaju mašinu na koju će da me priključe. Probudio sam se, skinut sam, nakon 34 dana, a buđenje je trajalo… Ja se sjećam… Još nekih nedelju dana sam bio malo u nekom bunilu, u nekom snu, tako da se punih 40 dana i ne sjećam ničega’, govori Goran.

    A, ta mašina, respirator ili mehanički ventilator, objašnjavaju ljekari, služi da „ventilira“ pluća, grije vazduh i zadaje mu određeni procenat kiseonika, čime uspavani pacijent, koji više nije u stanju da samostalno diše ni uz maksimalne protoke kiseonika, dobija na vremenu da mu se plućna funkcija popravi.

  • Kada je shvatio šta ga čeka, Goran je ostao pribran.

    ‘U tom trenutku nema straha. Mislim, nije mi bilo svejedno jer sam znao da je to dosta rizično, ali nekako sam imao povjerenja i vjeru u sebe. Nisam bolovao ni od kakvih bolesti, nisam imao nikakvih problema druge vrste, skoro 30 godina sam se bavio sportom, fudbalom i rekreacijom. Eto, vjerovao sam u sebe da ću to iznjeti i na kraju se ispostavilo da je to tako’, kaže naš sagovornik.

    Ističe i veliko požrtvovanje medicinskog osoblja koje se ‘bori za svakog pacijenta’.

    ‘I ljekari i medicinsko osoblje davali su sve od sebe, ne samo za mene, nego za sve koje sam ja mogao da vidim i čujem’, kaže Goran.

  • Nakon 74 dana konstantnog ležanja, sa oslabljenim organizmom i smanjenom mišićnom masom, trebalo je da ustane i ponovo hoda. Ovo je zahtjevalo dodatni napor, vježbanje, upornost i pozitivno razmišljanje, što Goranu, kao bivšem sportisti, nije nedostajalo. Treći jun, kada je otpušten kući, bio je praznik za sve Stevanoviće.

    – U bolničkom krevetu 74 dana –

    ‘Kuća je kuća, atmosfera i okruženje su doprinjeli da se sada osjećam dobro i taj napredak oporavka ide stvarno u dobrom pravcu jer, ipak, 74 dana provesti u jednom položaju je previše za svakog čovjeka. Svi rezultati su mi dobri. Svakog dana vježbam, imam sprave, neke aparate, a i sam radim uz pomoć supruge’, priča Goran.

    Perioda u bolnici kog se on ne sjeća do detalja pamti njegov ljekar Steva Stanišić, specijalista anesteziolog–infektolog, načelnik Intenzivnog liječenja.

  • ‘To je bio pacijent koji je došao sa dijagnozom COVID-a. Bio je prvo na kiseoniku, pa se to pogoršavalo. Vi odmah vidite da to ne ide, ali je dobio punu terapiju, u smislu te potporne terapije. Pa se pogoršavalo, pa je spuštan u jedinicu intenzivnog liječenja, uz još veće protoke kiseonika, uz dodatnu potpornu terapiju imunomodulatorima. Međutim, pogoršavalo se stanje, počela je da se remeti i kardiovaskularna funkcija i to je bio trenutak odluke da on mora da ide na mehaničku ventilaciju’, prisjeća se dr Stanišić.

    Pojašnjava da respiratori pomažu onim pacijentima kojima je disanje, kao vitalna funkcija, sasvim otkazalo, zbog čega su oni ‘na ivici smrti’. Korišćenjem respiratora ‘kupuje se vrijeme’ da imuni sistem zaustavi proces na plućima ili da to učini terapija.

    ‘To sigurno nije lako jer mi nemamo kauzalnu terapiju kod COVID-a, i to kod ove najteže forme koja se manifestuje otkazom plućne respiratorne funkcije. Ogromna je smrtnost kod ovih pacijenata jer to je, faktički, vrsta produžene reanimacije. To nije lijek čarobni, pa svako ko nabavi respirator, on je uspješan. Drugo, respirator zahtjeva čitavu infrastrukturu, sobu za kritično oboljele pacijente, krevet, monitoring, obučeno osoblje, vrhunsku opremu, vrhunski opremljen kadar, od srednjeg kadra do ljekara, koji moraju da budu vični radu sa respiratorom’, govori dr Stanišić.

    Pominje statistiku iz New Yorka, gde je smrtnost COVID pacijenata na mehaničkoj ventilaciji 90 odsto. Smatra da je i to uspjeh jer „vi od ljudi koji su krenuli putem bez povratka, gdje je došlo do teškog oštećenja disajne funkcije, uspijete 10 posto da spasite“. Kada je riječ o terapiji za takve pacijente, kaže da se ‘pokušava sve, sa svim mogućim lijekovima’.

    ‘Sa takozvanim imunomodulatorima, tu su i imunoglobulini, kortikosteroidi, potporna terapija. Te pacijente hranimo jer oni neprekidno spavaju, hranimo ih putem sonde ili venskih rastvora, uspavljujemo, znači neprekidno dobijaju anestetike, relaksante, toaleta je potrebna, puna njega i sve to može nekad da traje jako dugo’, priča ovaj ljekar.

    U slučaju Gorana Stevanovića, takav ‘mukotrpan rad osoblja’ trajao je više od mjesec dana.

    – Dugotrajna borba s bolešću i pobjeda –

    ‘To je bila bukvalno borba – jedan dan poboljšanje, drugi dan pogoršanje. Pa onda febrilnost i komplikacije. Svaka dugotrajna ventilacija nosi komplikacije. Nakon 10 – 15 dana još je sve bilo neizvjesno. On je čas bio bolje, čas lošije. Od 20. dana došlo je do definitivnog poboljšanja i mi smo kasnije uspjeli da ga odvojimo od respiratora’, govori dr Stanišić.

  • Oporavak svog ‘dragog pacijenta’ prati i mjesec i po dana nakon što je otpušten iz bolnice.

    ‘Sve je uspješno prebrodio, izašao kao pobjednik iz neravnopravne borbe sa virusom i vratio se kući svojoj porodici, svom domu. Već skoro dvadesetak dana sasvim normalno se kreće, bez pomagala. Sigurno još bole zglobovi, treba da se vrati mišićna masa, treba da se vrati stara pokretljivost. Međutim, on je borac, on je bivši sportista, tako da to za njega ne predstavlja problem. Čak je i automobil vozio, tako da je to pravo zadovoljstvo’, priča dr Stanišić.

    Dodaje da su, nažalost, kod kritično bolesnih pacijenata češći slučajevi kada su ljekari nemoćni da pomognu. Tu nema lakih pobjeda i mnogo je neuspjeha. Zato je, za doktora Stanišića i njegove kolege, ishod Goranovog lečenja posebno značajan. Zahvaljujući njemu, i sami su se, u borbi sa opakom bolešću, osetili kao pobjednici i, kako kaže, dobili snagu i volju da ‘traže nova rešenja za COVID-19’.

    ‘To su trenuci koji ničim ne mogu da se nadoknade. Za nas, najveće priznanje i zadovoljstvo je kada vidite čovjeka kome ste uspjeli, svojim znanjem, trudom i angažovanjem, da pomognete da se vrati kući i bude živ i zdrav’, kaže dr Stanišić.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje