Olupine tri njemačka vojna broda, dio flote koju su Nijemci pri povlačenju iz Crnog mora na kraju Drugog svjetskog rata sami potopili da ih ne preuzme Crvena armija i da njima prepriječe plovni put, izvirile su iz Dunava kod Prahova na istoku Srbije.

Mještani sa kojima je ekipa Anadolu Agency (AA) razgovarala svjedoče o potapanju prije 78 godina i višedecenijskoj brizi zbog zaostalih mina.

Iz Ministarstva građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture najavljuju da će radovi na izvlačenju stotina plovila, od kojih mnoga ometaju riječni saobraćaj, početi u oktobru i trajati bar pet godina. Projekat vrijedan 30 miliona eura otežavaju neeksplodirane naprave, tako da će posao biti započet razminiranjem, pa nastavljen sječenjem brodova i odlaganjem dijelova na obalu.

Ovaj događaj s najvećim nestrpljenjem očekuju brodari jer je plovidba, posebno pri niskom vodostaju, znatno otežana. Na mjernoj stanici Prahovo ovih dana iznosi minus 60 centimetara.

“Svake godine kad je nizak vodostaj vide se tri potopljena broda ovdje. U ovom sektoru, od 859. kilometra, od bifurkacije do Đerdapa II, veoma je otežano zato što ima dosta potopljenih objekata iz Drugog svjetskog rata, pretpostavlja se, 170 plovila. Otežano je jer je smanjena širina plovnog puta”, kaže zapovjednik broda “Eliksir – Prahovo” Saša Marković.

Ovo u praksi znači da od 859. do 863. kilometra, gdje se nalazi hidro-elektrana Đerdap II, nema mimoilaženja, ni prestizanja brodova, pa se tu čeka satima.

“Preko puta je tačno 861. kilometar, gde se mi nalazimo. Dosta je otežano, pogotovo što znamo, a bili ste svjedoci i vidjeli ste, da tamo postoje podvodne mine. Nimalo nije prijatno ploviti ovim sektorom ovdje”, govori Marković.

Dodaje da ovo za kolege iz drugih zemalja, koje prvi put prođu donjim tokom Dunava, predstavlja atrakciju koja nosi opasnost.

“Vađenje će olakšati plovidbu. Proširenjem plovnog puta skratiće se vrijeme prevođenja, ali bezbjednost je na prvom mjestu, biće mnogo bezbednije. Sada je obilježen plovni put, postoje zelene bove, to su preporuke, ali niko ne može da vam garantuje sad šta se tu nalazi. I hvala Bogu što do sad nije bilo nekih velikih problema”, kaže Marković.

Kako je vojna operacija potapanja crnomorske flote nazvana “Dunavski vilenjak” izgledala, iz prve ruke govori Dušan Brzulović, koji stanuje u istoj kući u kojoj se 1933. godine rodio. Tada je bio jedanaestogodišnji dječak.

“Krajem juna ili početkom jula, znam da je bilo vreme za plažu, mi, djeca, smo bili tamo, igrali se u Dunavu. I jednog dana, ne znam koji datum – galama, muzika, grmi! A selo – šta je, šta je? Kažu – brodovi neki su došli, pa se tu ukočili u Dunavu. I to je trajalo do kraja rata”, priča osamdesetdevetogodišnji Dušan.

Pred samo povlačenje vojske, brodovi su minirani jedan po jedan, a Dušan, ostala djeca i komšije sve su pažljivo posmatrali.

“Nisam imao nikakav strah, oni nas nisu dirali. Obavljali su svoj posao, mi smo obavljali svoje. Brodove su prvo vukli gde su oni htjeli. Htjeli su da zatvore, valjda, prolaz u Dunavu i minirali. Čuje se buka i brod polako potone, ode brod, ide na dno. Jer Dunav nije bio toliko dubok, neki ostane da se vidi, neki potone skroz, ali mnogo brodova je bilo, preko 20 sigurno”, govori Dušan.

Sve što se u brodovima nalazilo, osim oružja i municije, završilo je kod mještana.

“Narodu u Prahovu su dali sve moguće i hranu. Ostao mi je u sjećanju taj miris konzerve od oko litar, goveđe meso unutra. Nije se znalo da li je slađe meso ili onaj sos. I dali su ljudima sve. Mi u kući nismo imali posuđe emajlirano, imali smo drvene kašike. Prvu kašiku što sam dobio, to je bilo što sam dobio od Nijemaca”, prepričava Dušan.

Slične priče je od svog djeda slušao Vojislav Gugić iz Prahova.

“U tom sastavu je bilo vojnih brodova, ali bilo je dosta i civilnih brodova, koji su nosili hranu, gorivo i tako dalje. Potapanje je počelo noću u jedan sat, kako mi je djeda pričao, ali su to nastavili sutradan jer je sve trajalo bar nedelju dana, u stvari, dok nisu iskrcali posade sa tih brodova. Organizovali su im transport vozom do Zaječara i onda dalje”, govori Vojislav.

Njegov djeda je sa komšijama i jednim njemačkim komandantom vojnu operaciju posmatrao sa klupice na obližnjem brdu.

“Neki su brodovi uništavani minama, a nekima su samo otvarali ventile. To se otvori ventil i onda voda ulazi u brod polako i dođe do palube, onda pređe preko palube i podavi brod. Kako su iskrcavali ljude, tako su ovi naši iz sela ulazili na brodove i uzimali šta su našli. Bilo je i ćebadi, šta ja znam, posuđa… Niko im nije ni branio”, prepričava Vojislav.

Oko trideset godina nakon tog događaja, našao se u Rumuniji.

“Sreo sam jednog Nijemca, ali rumunskog Nijemca, on je rodom tu iz Oršave. I on mene pita – odakle si. Ja mu kažem – iz Prahova. On mi kaže – znam ja Prahovo dobro, ja sam se u Prahovu iskrcao ‘44. godine. Pa gde si bio? Kaže – ja sam bio u posadi kao mlad mornar tu, na tim brodovima koji su davljeni tu, u Prahovu”, priča Vojislav.

Od njega je tada saznao da je flota bila duga bar tri kilometra.

Do sada je bilo više pokušaja da se neki od potopljenih brodova izvuku, ali su obustavljeni nakon što je tokom jedne takve akcije sa rumunske strane došlo do eksplozije i smrti nekoliko ljudi.

Prema najavama iz Ministarstva, ovaj dio Dunava bi nakon čišćenja rijeke trebalo da postane ratni memorijal.