Marina Arsić (19) iz Beograda je rođena sa velikim mladežom na licu. Iako su ljekari prvobitno tvrdili da je riječ o zloćudnom melanomu i da neće živjeti duže od 40 dana, istinu je, sasvim slučajno, saznao njen deda.

– Deda je nosio moju sliku u džepu i našao se na nekoj večeri sa doktorima. Slučajno je izvadio moju sliku, da se pohvali da ima unuku i onda je jedan hirurg vidio sliku i rekao da je to  običan mladež, priča Marina za portal Dnevnick.com.

Pregled je i potvrdio tu pretpostavku, tako da su se Marinini roditelji odlučili na operaciju, nakon koje je mladež uklonjen, ali je ostao ožiljak. On je, kaže Marina, obilježio njeno djetinjstvo.

– Djeca su surova, koje god da je doba u pitanju, a pogotovo kada smo mali, jer ne znamo ništa i sve što nam je drugačije, čudno, nepoznato, moramo da pitamo – šta je to? Tu su krenuli prvi nadimci, nakazo, nećemo da se družimo sa tobom, zašto ti to imaš a ja nemam, da li to skinem pred spavanje pa ponovo stavim… U osnovnoj školi prvi dan niko nije htio da sjedi sa mnom, prisjeća se Marina.

Tokom cijelog osnovnog školovanja Marina je pokušavala da pronađe društvo u školi i da bude prihvaćena.

– Radila sam im domaće zadatke, na primjer, kako bi ih privukla, kako bi dobila taj mali znak pažnje. I onda oni kao kažu: Hvala Marina što si uradila, a nekad i ne kažu hvala, samo uzmu taj papir i to je to, ali meni je to tada bilo sve, jer mi se neko obratio, prišao mi je, rekao mi je nešto. To je problem koji po mom skromnom mišljenju zapravo nastaje u samom djetinjstvu. Koliko je krivo dete, toliko je kriv i roditelj, ne biramo mi kakvi ćemo da se rodimo, ne biramo ni pol ni boju kose, boju očiju, ništa, tako da prije svega treba da budemo zahvalni što u opšte postojimo, kaže Marina.

Ova djevojka, koja se ne libi da priča o teškom djetinjstvu, navodi da joj je najviše smetalo to što joj  mnogi nisu dali priliku da je upoznaju, nego su samo ocjenjivali fizički izgled.