Ponedjeljak, 29. Novembra 2021.
Tuzlanski.ba logo

Josip Jagić, hrvatski branitelj iz Vukovara: Neprijatelj je imao oružje, ali mi smo imali srce

Preuzmite sliku

Hrvatski branitelji s posebnim emocijama svake godine dočekuju 18. novembar, Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, odnosno dan kada je ovaj grad pao pod kontrolu okupacionih snaga srpskih paravojnih formacija i tadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA).

Među njima je i hrvatski branitelj Josip Jagić, koji je u vrijeme napada JNA na Vukovar imao 23 godine, a period od novembra do decembra 1991. godine proveo je u logoru Begejci.

  • Prisjetio se tog teškog perioda, ne samo za sebe i porodicu nego za sve hrvatske branitelje, ističući kako svijet zna šta se dogodilo u gradu na istoku Hrvatske.

    – Sinov rođendan u podrumu i pogibija oca –

    Josipov otac je poginuo 22. oktobra 1991. godine. Njegov sin rođen 1990. godine je prvi rođendan dočekao u podrumskim prostorijama, jer su smatrali da je to najsigurnije mjesto za porodicu. Tu su se nalazile i njegova sestra i majka. Njegova porodica je kasnije zarobljena u jednom dijelu grada, a s njima nije bio u kontaktu tri godine.

    U razgovoru za Anadolu Agency (AA) govorio je o tome kako su se branitelji u Vukovaru nastojali maksimalno organizirati uprkos tome što su imali malo naoružanja u odnosu na neprijatelja.

    ”Oni su dobijali naoružanje, i teško i lako. Njima je bilo lako ratovati. Mi smo u početku imali lovačke puške, sačmarice i faktički lovačko oružje pa se naprave pravile, barut pa unutra eksera, čavlića, svega. Improvizirano (oružje, op.a.). Svašta se radilo (kako bi se odbranili, op.a)”, ističe Jagić.

    Bilo je iznimno teško odbraniti se od napada teškom artiljerijom, čijim projektilima je Vukovar svakodnevno bio izložen.

    “Gađali su nas sa svih (strana, op.). Ne znam ni kojih je više dimenzija bilo tih granata. Mi smo se faktički borili bez ičega“, podcrtava Jagić.

  • Kazao je kako su hrvatski branitelji bili jedinstveni i to je ono što im je pomoglo u odbrani.

    ”Mi smo svi jedno, jedna duša, jedno tijelo, jedno srce. Da se naježi čovjek, da ne može vjerovati da možete toliko biti u skladu i da se to može ujediniti. Mi smo sve stvarali s vjerom i srcem”, ističe Jagić.

    Kazao je kako su se za ono što nisu imali snalazili na razne načine.

    ”Njima je bilo lako. Oni su bili s druge strane. Neprijatelj je bio bahat, on je imao (oružje, op.a.), ali nije imao ono što mi imamo. A to je ono najjače – srce, i biti spreman da se bori do zadnje kapi krvi”, naglašava Jagić.

    Smatra kako je ta srčanost i jedinstvo u Hrvatskoj i danas prisutno, što je posebno vidljivo tokom nastupa na sportskim takmičenjima, pogotovo na svjetskom nivou.

  • “Mi kad smo jedno, mi smo jaki skroz. Mi stvarno možemo pokazati, možemo stvoriti, možemo dati. Pokazali smo u Domovinskom ratu hrabrost, koliko smo energični, koliko smo dali i koliko nismo odustali ni odstupili ni od čega”, kaže Jagić.

    – Fizička i psihička zlostavljanja u logoru –

    Jagić je zatočen 18. novembra 1991, a u logoru je proveo do druge razmjene u decembru 1991. godine.

    ”Period je bio jako težak. Možda oni nisu bili svjesni da su nas dosta zarobili koji smo bili branitelji. Bilo je tu potkazivača, svega, neko je nekog pogrešno potkazao, pa su ga ovi ubili i učinili šta su htjeli. Bilo je jako teško to proći. Bio si spreman ostati, a znaš šta te čeka. Cijelo vrijeme si se borio s njima i svjestan si šta su napravili”, navodi Jagić.

    Dodao je kako je u biti neprijatelj činio zločine nad civilnim stanovništvom, ali i braniteljima.

    S posebnim emocijama se sjeća perioda provedenog u logoru, a nakon što je oslobođen, krenuo je na liječenje s obzirom na traumu koju je doživio.

    ”To je nešto neopisivo. Borio se si se sa žarom i onda si došao u neprijateljske ruke, prošao torturu. Tu je trebalo biti i strijeljanja… Iščekivao si sve. Fizičko (zlostavljanje, op.a) je bilo svakodnevno. Nogama, puškama, svime gađanja, drvenim palicama. Bilo je zlostavljanja”, naglašava Jagić.

    Kazao je kako od njih 12, samo šestorica su se vratila živa.

    ”Ove su samo došli i odveli ih, nikad se nisu vratili”, rekao je Jagić koji je dodao kako je jednog dana došao kapetan neprijateljskih snaga i rekao da njega poštede. Ni danas ne zna zašto.

    Pojasnio je kako su psihička zlostavljanja bila mnogo teža te da su ih neprijatelji zvali pogrdnim imenima i optuživali ih za zločine za koje Jagić kaže kako ih nisu počinili.

  • ”Kao da oni nisu neprijatelj, kao da nisu došli u moj Vukovar. Pa, nisam ja došao preko, u Srbiju. Ja kažem: ‘Pa lakše mi je tuci ili me ubij i riješili smo problem’, nego s tom psihičkom torturom”, ističe Jagić.

    – Emocije se bude posebno pred Dan sjećanja na žrtvu Vukovara –

    Nakon tog teškog perioda, svake godine učestvuje u obilježavanju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine. Svaki put vrlo emotivno reaguje, pogotovo kada ga stignu sjećanja na preživljeno.

    ”Dva dana prije toga ja poduplam (lijekove, op.a.). Pijem lijekove za živce koji me održavaju”, naveo je Jagić, koji je dodao kako mu je velika podrška porodica, pogotovo u današnjim vremenima, kada ni ekonomska situacija nije bajna.

    I danas postoje određene tenzije, jer se mora živjeti s ljudima koji su činili zločine.

    Govorio je i o oprostu nakon svega.

    ”Nisam neki nevjernik i nisam zlopamtilo. Ja, vam mogu reći, u ovom sustavu i životu otkako je 30 godina naše države, nemam razloga biti na nekoga pakostan, zloban. Mada znam šta su sve, ali ja nisam taj, ja bih onda bio s njima. Ja bih bio takav kao i oni“, ističe Jagić.

    Pojašnjava kako bi i nekako mogao oprostiti, ali ne zaboraviti.

    ”Ja se liječim cijeli život što je meni nanešeno poslije svega ovoga. Moja porodica mene shvaća, oni znaju kad ja ustanem i odem pa se ne javljam po nekoliko sati. Da hoću neki mir, ispušni ventil, da rješavate sami sa sobom. Ne dogodi se često, ali se dešava”, navodi Jagić.

    Govorio je o procesu oporavka branitelja u Vukovaru te podržava postojanje Veteranskih bolnica, ne samo u Vukovaru nego i drugim mjestima. Smatra kako im je potrebna pomoć stručnjaka nakon doživljene traume.

    – Sjećanje na žrtvu Vukovara –

    Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, obilježava u znak sjećanja na pad grada Vukovara 18. novembra 1991. godine pod kontrolu okupacionih snaga srpskih paravojnih formacija i tadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA). Opsada i bitka za Vukovar trajala je tri mjeseca, od 24. augusta do 18. novembra 1991. godine. Grad, koji je do pada u ruke JNA pretvoren u ruševinu, branilo je blizu 1.800 pripadnika hrvatskih snaga. Linija odbrane bila je duga deset kilometara.

    U bitkama je poginulo između 2.900 i 3.600 ljudi. Prema podacima vukovarske bolnice, stradala su 1.624 civila i pripadnika Hrvatske vojske, a ranjeno je 1.219 osoba. Više od 22.000 prijeratnih stanovnika ostalo je bez svojih domova i protjerano je.

    Vukovar je, sedam godina nakon pada, mirno reintegrisan. U gradu, u kojem je prije rata živjelo više od 44.000 stanovnika, sada ih je nešto više od 27.000.

    Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu osudio je Mileta Mrkšića, jednog od zapovjednika jedinica JNA, na 20 godina zatvora zbog ubistava i mučenja, a Veselina Šljivančanina na deset godina zatvora zbog mučenja, ali je oslobođen optužbi za genocid i istrebljenje nesrba, dok je Miroslava Radića oslobodio optužbi.

    Optužen je i uhapšen i Slavko Dokmanović, ratni predsjednik SO Vukovar, ali je prije izricanja presude 1998. počinio samoubistvo. Zločini u Vukovaru bili su dio optužnice i protiv nekadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, koji nije dočekao presudu, jer je umro u pritvoru Haškog tribunala 2006. godine.

    Vojislav Šešelj, vođa “Belih orlova“, oslobođen je pred MKSJ optužbi za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja, između ostalog, i u sukobima u Vukovaru.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje