Pomaže mi to što sam veliki borac, niko mi ne može stati na put, rekla je Jelena Terzić (40) iz Beograda koja je rođena bez obje ruke.

Rođena je u Pančevu, a najveća sreća joj je, kaže, bio trenutak kad se rodio njezin mezimac, mlađi brat. Tad je imala pet godina.

– Čuvala nas je baka, ali sam joj u svemu pomagala. Za mene je najvažniji bio on i niko drugi. Pazila sam ga, kupala, oblačila i igrala s njim – priča Jelena. Međutim, dodaje kako joj djetinjstvo nije bilo lako. Barem zbog okoline.

– Škola mi nije ostala u dobrom sjećanju zbog druge djece. Naravno da je tu bilo ruganja, a ja sam patila. Ali uvijek sam imala majčinu podršku. Tu je, naravno, bio i tata, ali majka je jedna. Ona me uvijek dizala dok mi je bilo potrebno. Dala mi je vjetar u leđa – govori Jelena.

Na život bez ruku brzo se priviknula. Iako nama to izgleda nevjerovatno, Jeleni i ljudima koji je znaju to je potpuno normalno.

– Ne smatram se invalidom. To što nemam ruke nikad mi nije bila prepreka i problem. Sve sam se na brzo priviknula. Objašnjenje je jednostavno. Kad nemate ruke, snalazite se kako možete. Naravno, tu su noge pa onda sam njima naučila sve raditi. Meni, porodici i prijateljima to kako živim nije neobično – kaže Jelena.

Jelena danas živi sama te je podstanar, a samo rijetko zove ljude da joj pomognu.

U Beograd se preselila prije tri godine, a živi nekoliko minuta od brata, tako da, ako nešto zatreba, on je uvijek tu za nju. Pomoć joj je potrebna samo oko zakopčavanja.

– Jedino su mi problem dugmići. Imala sam poteškoće i s uzimanjem staklenih čaša s visoke police, ali i to sam savladala. Stanem na stolac pa ih nekako skinem – objašnjava. Dodaje kako radi baš sve kućanske poslove – čisti, kuha, pere, pegla, usisava... Čak sama može zakrpati rupu na odjeći.

Priprema gibanice:

– Znam šivati i na mašini. Bez problema mogu provući konac kroz rupu na igli. Učila sam i plesti. To mi baš nije išlo, ali prije bih rekla da je to bilo jer mi se baš nije svidjelo i dalo. Sve što želim mogu i naučiti – priča Terzić.

Pokrenula je i YouTube kanal gdje objavljuje videe iz života i recepte. Tako objašnjava ljudima kako je živjeti bez ruku, a opet biti neovisna. Pokazala je kako kuha kafu, peče jaja, ali i priprema i mijesi gibanicu.

– Dugo su me prijatelji i poznanici nagovarali da otvorim kanal, a onda sam to odlučila napraviti kad sam vidjela što se sve tamo objavljuje. Rekla sam, pa zašto ne bih i ja – kaže. Videe snima sama. Jednostavno namjesti kameru gdje joj u tom trenutku odgovara i snima što joj padne na pamet.

Jelena se, osim toga, bavi i sportom. Velika ljubav su joj nogomet i taekwondo.

– Svjetska sam prvakinja i višestruka evropska prvakinja u parataekwondou. Takmičila sam se u Bugarskoj, Italiji, Velikoj Britaniji i drugima zemljama. Trebali smo ići i u Poreč, ali je sve odgođeno zbog korone. Nogomet mi je prva ljubav, ali ga ne mogu trenirati jer nemam gdje. Na taekwondo su me nagovorili i ispostavilo se da mi odlično leži. Treniram ga od 2017. godine. Neizmjerno sam zahvalna svojim trenerima Violeti Ićitović i Oliveru Prgometu što vjeruju u mene. Klub u kojem treniram zove se SK Lola klub – rekla je Jelena.

Najveća potpora joj je porodica, ali i prijatelji. Obožava igrati nogomet, šetati, družiti se, izlaziti, ali i upoznavati nove ljude.

– Zna biti simpatičnih situacija kad se neko upoznaje sa mnom. Mnogi se zbune pa onda pruže ruku pa to bude baš duhovito – ispričala je. Kaže kako joj u životu ništa ne nedostaje. Ima jedan san, a to je imati vlastiti stan.

– Zadovoljna sam svojim životom i načinom na koji ga živim jer sam sve sama postigla. Presretna sam jer imam divne ljude oko sebe i zaista mi ništa ne nedostaje. Moj ‘nedostatak’ nije nikakav problem – zaključuje. (24sata.hr)