U vanrednim okolnostima, danima samoizolacije usljed pandemije koja je zahvatila cijeli svijet svako ima svoja iskustva koja su u većini slučajeva zasnovana na opreznosti, strahu, neizvjesnosti.

Piše: Iva Parađanin

Prije mjesec dana prvi put sam postala mama. Rodila sam zdravu i predivnu djevojčicu tešku 3,400 gr u porodilštu Narodni front.

Dok sam ležala u bolnici oporavljajući se od carskog reza, popunjavala sam bebeću “Radosnicu”. Beba nije bila sve vrijeme uz mene, a ja sam morala nekako da kanališem buru emocija i koktel hormona koji se kuhao u meni. Došla sam do odjeljka gdje je trebalo da upišem glavnu vijest koja je bila u medijima na dan rođenja moje kćerke. Čitam naslove:

U Kini od korona virusa zaraženo 25.000 ljudi

Na kruzeru blizu Japana zaraženo 14 Srba

Porodica preminula u snijegu

Preskačem polje za popunjavanje, praveći se da naslove nisam ni vidjela. Možda će sutra biti neki bolji dan.

Međutim, lijepa vijest je izostala.

Dok sam ležela u bolnici, Srbijom je harao grip i posjete su bile dozvoljene samo na pola sata. Moj muž je morao da se obuče kao astronaut da bi vidio bebu. Nisam uspjela da mu vidim osmjeh. Sreću sam čitala iz očiju. No tješila sam se, uskoro ćemo izaći i sve će biti OK. Rana će prestati da me boli, bićemo sami sa bebom i uživati u danima i mjesecima ispred nas. Povremeno će nas posjećivati bake i deke, ujke i stričevi. Diviće se našem malom novom životu, maziće ga i svi ćemo uživati u bebećem mirisu koje će se širiti kućom. Najviše sam se radovala predostajećem proljeću i šetanjama sa mojom novom najboljom drugaricom.

Bila sam nenormalno uplašena, nikad ranije nisam imala kontakt sa bebama, nisam držala bebu duže od dva minuta u naručju prije svoje. Plašila sam se njene mekane glave, nesigurnog vrata, tanušne kože, neartikulisanih pokreta koje je pravila ručicama ka meni, ispucalih bradavica, boje njene kake, neosušene pupčane vrpce koja je izgledala kao zli vanzemaljac. Osjećala sam se nesigurno, pritisak mi je non-stop skakao od uzbuđenja, straha i brige. Misli su se kotile brzinom svjetlosti, pred očima su mi se vrtjeli različiti scenariji koje nikako nisam mogla da obuzdam. Međutim, štreberski sam nabubala sve savjete, istraživanja, i različita iskustva što mi je ulivalo malo više samopouzdanja, ali koliko sam uspjela da skapiram sve se svodi na taj OKSITOCIN.

Ovaj hormon ljubavi i sreće ima veliku ulogu kako u porođaju kod kontrakcija, tako i kasnije u povezivanju majke i djeteta, dojenju i uspostavljanju “klika” između mame i bebe. Dakle, da bi moja beba bila srećna i spokojna ja moram da budem srećna i prenesem joj to. I bila sam i još uvijek sam, samo što su se u tu sreću umiješali ogroman strah, anksioznost i nervoza.

Uprkos tome što je doktor Branimir Nestorović ovaj virus proglasio smiješnim, rekao da djeca ne mogu da ge prenose i tjerao žene u shoping u Milano, proglašena je vanredna situacija, od prije nekoliko dana i zabranjeno kretanje tokom većine dana. Od tad bebu sunčam pored prozora jer nemam terasu, brinući se da li dobija dovoljno vitamina D koji je za ovo doba njenog razvoja neophodan i ključan. Kontrola nam je otkazana zbog situacije. Ne znam da li joj kukovi rastu kako treba, ne znam da li je dovoljno napredovala i ne znam šta će biti sutra, niti za nekoliko dana. Ne znam šta će biti kada ona napuni pet godina. Ili deset. Ne znam ništa i ta neizvesnost me ubija.

“Samoizolacija je super”, mislila sam. Ionako sam svakako u mamećem karantinu, muž radi od kuće, može da mi pomaže. No ubrzo shvatam da moj strah nije sadašnji i nije instant, već je mnogo veći, ukorjenjeniji, intenzivniji i osjećam ga svaki put kad pogledam ili čvrsto zagrlim svoje dijete, na trenutke poželjevši da je stisnem jako, vratim kroz njedra u sebe i da tu sačeka dok se sve ne vrati na svoje. Razmišljam o respiratorima, ljudima koji su bolesni, onima koji su umrli, o ljudima koji moraju da rade, ženama koje se sad porođaju, savladava me i potapa negativni talas misli boje katrana, a u isto vrijeme tijelom struji i dudnji neizmjerna sreća i ispunjenost jer sam postala mama i pred sobom držim najsavršenije i najtoplije biće na svijetu. Ne umijem da hendlam toliku dozu straha, a ni taj intezitet ljubavi, pa u isto vrijeme plačem i od tuge i od sreće.

Da li smijem da je prošetam na kratko?

Gledam kroz prozor, ljudi šetaju pse, možemo valjda i mi na pola sata.

Da li da joj napravim masku od tufera?

Slučajno joj pipnem rukicu nakon što sam pipnula lift, hoću da umrem. Presječe me svaka njena nova bubuljica na licu, a kamoli ovo sve.

Uspavljujem je uz dječje glasiće Kolibrija koji pjevaju “Molimo za finu tišinu” dok ironično ta tišina vreba napolju.  Prekidam uspavanku zbog konferencije na TV-u.

Umjesto taši taši tanana, učim je da tapše svake večeri od 20h.

Sati i sati video poziva sa bakama i dekama. “Slušajte kako prdi. Vidite kako je lijepa kad se najede. Hajde Zarja kaži Ćaooooo”.

A onda briga o njima i novi strah.

Ne smijem da budem nervozna, ne smijem da budem tužna, ne smijem da brinem, beba sve osjeti.

Na Twitteru je neko podijelio fotografiju porodilja iz Zagreba koje su sa svojim bebama u naručju izletjele ispred porodilišta poslije zemljotresa. Gledam tu sliku i mislim na sve mame koje imaju bebe u ovom trenutku ili će ih imati uskoro, a poznajem ih puno. Koliko su jake, borbene i velike. Shvatam da smo uprkos lomljenjima i strahu koji nas prožima ipak superherojke, a naše bebe mali heroji. Bez njih bi ovaj haos bio mnogo užasniji. Dopisivanja sa njima o grčevima, prdežima, kremama me spašavaju i svaki razgovor koji se završava isto “Hajde pa kad ovo prođe idemo u šetnju” – umjesto zagrljaja.

Juče su javili da je od korone umrla i jedna devedesetdvogodišnja baka.

Sat vremena kasnije beba mi se prvi put nasmijala svjesno, pravo u lice i shvatam da smo samodovoljni mikrosvijet i niko nam ništa ne može.