Srijeda, 30. Septembra 2020.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Inspirativna priča o borbi protiv raka: Elma Tomić posebno se kaže sjeća prvih ćevapa u Tuzli

Mlada glumica Elma Tomić prije dvije godine saznala je da ima rak limfnih čvorova, odnosno Non Hodgkin limfom.

Kad upoznate Elmu, na njezinom licu i vedrom osmijehu nikada ne biste rekli da još uvijek prima kemoterapiju. Bolest je u remisiji, mučni dani su iza nje, međutim to je ono što će je zauvijek pratiti. Niti u jednom trenutku nije pomislila na smrt, iako šanse nikako nisu bile na njezinoj strani.

Još kao vrlo mlada razmišljala sam o šišanju i o tome da doniram kosu za izradu perike, za  one koji je moraju nositi zbog bolesti, a onda sam je morala ošišati.


Ispalo je ‘pazi šta želiš, da ti se to na kraju i ne ostvari, priča Elma Tomić (17), djevojka koja je nedavno osvojila srca mnogih, zapjevavši ispod prozora prijatelja s kojim se liječila na Onkologiji u KBC Zagreb (popularno Rebro).

  • Nedavno u zagrebačkom kafiću Norris održala storytelling, odnosno ispričala svoju životnu priču za poznanike i prijatelje koji su kupili ulaznicu, s ciljem da sredstva od prodaje ulaznica i njezinih fotografija iz faze liječenja, budu donirana za izgradnju novog odjela onkologije na Rebru, na koji bi se trebali smjestiti najmlađi pacijenti.

    – Mnogi su me pitali kako sam se mogla ošišati, je li mi to bilo teško. Samo šišanje, zapravo, i nije, kamoli sreće da je gubitak kose bio jedini gubitak u tom razdoblju. Međutim, to je šišanje učinilo da mi razlog zbog kojeg sam u bolnici postane jasniji i ‘glasniji’, priča Elma. Ošišala se u bolnici, 5. septembra 2018. godine, prije liječenja kemoterapijama zbog kojih bi joj kosa počela otpadati i sama, i to samo nekoliko dana nakon što je primljena u bolnicu, uz vrlo male šanse da će doživjeti jutro.

    – Tog 29. avgusta primljena sam na Intenzivnu i tih 5 dana bila sam najkritičniji pacijent. U prsištu sam imala tumorsku masu, četiri litre vode u plućima, desno plućno krilo se pomaklo, imala sam tromb i srce je ‘plivalo’ u vodi i doktori nisu znali hoću li dočekati jutro. Cijelo vrijeme sam plakala, jer su mi rekli da imam tumor, a ja nisam znala što to znači. U mojoj sobi je bila djevojka koja je primala krv i povraćala krv i jako se mučila. Pitala sam se hoću li to sutra biti ja i nije puno trebalo da dođem do odgovora: Pregrade na tom odjelu su staklene, okrenula sam se oko sebe i bilo mi je jasno, priča Elma. I u toj je situaciji – možda od straha, možda zbog toga što se u životu navikla šaliti kad nastupe problemi – smogla je snage za to da nasmijava hirurga i doktore koji su joj trebali obaviti drenažu u pluća.

  • – Pitala sam doktora zna li koja je razlika između tumora i svekrve, a kad je rekao da ne zna, izvalila da tumor može biti i dobroćudan. I tako je krenulo – smijali smo se tokom cijelog zahvata, kao i mnogo puta kasnije, iako je bilo situacija u kojima sam molila Boga da umrem ‘sad i odmah’ kako više ne bi trpjela bolove, priča Elma.

    – Imala sam zaista divne doktore i sestre, koji bi, kad bi vidjeli da sam loše, došli do mene, sjeli na krevet i razgovarali sa mnom, pa bi mi vratili osmijeh na lice, dodaje. Kako su doktori poslije drenaže majci rekli da su oni napravili 90 posto posla koji je do njih, a da je za onih 10 posto odgovorna sama, tad je čvrsto odlučila da će dati sve od sebe da ne umre i da će se smijati što više bude mogla.

    – Bilo je: ‘ako trebam umrijeti, želim umrijeti sretna’, priča Elma.

    Dječji Odjel onkologije na Rebru kao da je baš prava adresa za to. Naime, usprkos teškim terapijama, bolovima, povraćanju i svim drugim problemima koje prolaze, na odjelu je uvijek puno smijeha i stalno se nešto slavi, kaže Elma. Terapije i popratni simptomi su toliko teški, da djeca znaju imati faze u kojima ne mogu govoriti, niti gutati, pa ih hrane putem infuzije, ali se ne predaju.

    –  I sama sam dva mjeseca bila u toj situaciji, uslijed gljivične infekcije zbog koje su mi se u ustima stvorile rane, rekla je Ema, pokazavši kratki video iz te faze, na kojem je uz puno neugode pomicala jezik.

    – I sjećam se kako sam slavila i zapjevala kad mi je mama pred kraj te faze donijela u bolnicu i uspjela sam pojesti – supu od gljiva, smije se Elma. Jedna od teških stvari je i to što su joj kad je počela primati terapije na prsima ugradili centralni venski kateter i postavili kanilu, koja je mjesecima stajala tu, a s njom se teško otuširati, namjestiti u krevetu tako da ne osjećaš neugodu ili zagrliti ljude koje želiš. Međutim, više od tih teških situacija, pamte se slavlja.

    Na Onkologiji se slavi sve: kad neko pojede supu, kad sam ustane, kad može prošetati do wc-a i otuširati se sam, slave se eritrociti, trombociti, leukociti, svaki dobar nalaz CT-a, sve je to razlog za slavlje, priča Elma. Slavilo se i kad je, otprilike nakon 2 mjeseca, došlo vrijeme da nakratko ide kući.

    – Imala sam oko 15 kilograma manje, preko stotinu primljenih injekcija terapije, puno litara tuđe krvi i 20 lumbalnih punkcija iza sebe, ali bila sam presretna što izlazim. Međutim, već drugi dan, moje se raspoloženje jako pokvarilo. Osjetila sam svaki prst koji su ljudi uperili u mene, čula svako šaptanje u kojem su se pitali što je sa mnom, vidjela kako odmiču djecu od mene iza leđa i svi preplašeni i zgroženi pogledi puni nerazumijevanja doveli su do toga da jedva čekam povratak u bolnicu, priča.

     

    View this post on Instagram

     

    A post shared by cancer fighter (@elmatomic) on

    Kako se prije bolesti uvijek bavila sportom, pa je čak planirala krenuti na kick boxing, najviše ju je porazilo kad je ponovo odjenula svoju majicu za treninge, koja je na njoj stajala kao na vješalici.

    – Srećom, tijelo se oporavlja, a duh je takav kakav je, pa se i to promijenilo, kazala je Ema, skinuvši košulju ispod koje je, baš za večer storytellinga, odjenula tu majicu. Kaže kako joj je, zapravo, od cijelog liječenja najgori bio oporavak, jer je htjela sve odjednom i sve joj je to bilo pred nosom, a ništa od toga nije smjela, ili nije mogla. To je za nju bilo izuzetno teško, ali pomogli su ljudi.

    –  Kažu da ti neki ljudi u život dođu baš onda kad ti trebaju. Prije sam govorila da mi ne treba niko, a onda se to dogodilo – snažno i intenzivno. Tačno 19. maja 2019., na humanitarnom koncertu ‘Jak kao Jakov’, također za Onkologiju, upoznala sam Laru i Maju, koje su mi izuzetno pomogle. Lara (Lara Antić, iz Banda Bang Bang) pomogla joj je da osvijesti jako važnu stvar: da njen problem otkad je izašla iz bolnice nije to što ljudi nemaju vremena za nju, nego to što sama nije imala šta raditi, što nije imala ispunjen raspored i trčala s jednog kraja grada na drugi, kao što je to navikla ranije, dok je bila zdrava, jureći od škole, ZKM-a i Male scene, gdje se bavila glumom, ili na treninge.

    – Rekla mi je: ‘smiri se, pronađi svoj tempo i poštuj ga’. Ukazala mi je na to da moram biti malo nježnija prema sebi, što je bilo ključno u tom trenutku. Bila je uz mene i za ozbiljne razgovore i za zezanciju, što mi je također bilo važno. Nakon sedam mjeseci u bolnici, svi su htjeli pričati o bolesti i terapijama, a ja to više nisam mogla, priča Elma. Maja (pjevačica Maja Bajamić) je, pak, shvatila ono što je Elma često morala objašnjavati ljudima i zbog čega se s mnogima prestala družiti.

  • – Mnogi nisu mogli shvatiti da ja ne mogu sjesti na tramvaj i doći na drugi kraj grada da bismo popili kavu i porazgovarali, zato što se nisam smjela izlagati infekcijama i bila sam preslaba za duže izlaske. To je ljudima bio problem i oni danas više nisu u mom životu, kaže. Maja je bila spremna u sred noći propješačiti od Elminog do svog kvarta. Danas su te dvije djevojke Elmino veliko bogatstvo, jer zna da ih svakoj teškoj situaciji u životu može nazvati ili doći k njima i računati na zagrljaj.

    Osim prve supe nakon teškog stanja, one koju je mama donijela u bolnicu, Elma danas pamti svaki ‘prvi put’ koji je doživjela nakon hemoterapija i izlaska iz bolnice. Prvo valjanje u travi, prvu šetnju s porodičnim psom Bigijem, kojega obožava i posjetila ga je kod komšinice još u vrijeme hemoterapija, iako su rekli da ne bi smjela. Prve šetnje bile su teške, jer on voli potrčati, a Elma to nije mogla.

    Sjeća se i kad je prvi puta ušla u tramvaj, s medicinskom maskom na licu, iako su rekli da ne bi smjela, kad je prvi puta poljubila psića, iako su rekli da ne bi smjela biti u kontaktu sa životinjama. Sjeća se i prve vožnje biciklom i toga koliko joj je bilo važno što je u tim trenucima s njom Maja, jer je uvijek prisutan i strah – ko će mi pomoći ako se srušim. Sjeća se i prvog kupanja i prvog ronjenja, a posebno – prvih ćevapa u Tuzli, kad je s mamom krenula u posjetu porodici. Nakon zadnje od 40-ak lumbalnih punkcija, koliko ih je izdržala, izdržala je nekako cijeli put do Tuzle, a onda odjurila na ćevape i prije nego što se javila porodici, jer ih obožava, kaže.

    – Bolest me naučila uživati u trenutku, pogotovo u prirodi, koju sam voljela i prije. Međutim, danas je to drugačije, jer sam svjesna toga da moram uživati u tome što mi se događa sada, dodaje.

     

    View this post on Instagram

     

    A post shared by cancer fighter (@elmatomic) on

    I prva haljina koju je odjenula nakon bolnice ima puno veće značenje: nakon što je dobila nekoliko kilograma poslije hemoterapija, naučila je biti sretna u svome tijelu, jer je shvatila da nije toliko važno kako to tijelo izgleda i ima li mišića, nego koliko je zdravo i kako funkcionira. Pomalo se vratila i vježbanju u teretani.

    – I tu sam imala sreću. Kako sam odlučila krenuti na treninge, tako se javio i Kristijan, moj najbolji prijatelj iz osnovne škole i odlučio vježbati sa mnom i jako mi je pomogao. Ranije sam išla na treninge da bih ispucala svoje frustracije, zbog problema koje sam imala s profesorima u srednjoj školi i nisam uživala u vježbanju, a sad pomalo učim drugačije se ponašati prema sebi. Radim neke pomalo smiješne vježbe, jer je to najviše što mogu, ali uživam u njima. I moram reći, puno je lakše vježbati ako imate prijatelja koji na svaku stvar koju odradite oduševljeno viče: ‘Bravo!’, kao što to čini Kristijan sa mnom, priča.

    U međuvremenu se vratila i glumačkim probama u ZKM-u i u pozorištu ‘Mala scena’ te završetku škole. Dopisno je upisala Upravnu školu i tamo pronašla i neke divne profesore koji je potiču da bude to što jest i da uči ono što voli, tako da je danas u školi puno sretnija. Kad je završi, planira se u potpunosti posvetiti glumi.

    – Porodica je imala dosta prigovora na to. Imam sestričnu koja je doktorica, ja nisam za to, pa sam krenula u upravnu, računajući da bih možda mogla biti pravnica, ali shvatila sam da moram slijediti ono što volim. Završit ću tu srednju, ali moj put će sigurno biti gluma i sve što ide uz to, kaže.

  • Osim njene bolesti, Elmin je život obilježila i bolest dječaka kojeg je upoznala na Onkologiji, koji je u prvim danima tokom kojih se ona suočavala s dijagnozom i svime što je čeka, njoj bio podrška. Valentino Družinec (16) danas je njen mlađi brat, kaže, a najteže trenutke u životu nakon što su oboje izašli iz bolnice, proživjela je kad se on morao vratiti na Onkologiju, jer se bolest vratila. Bilo je to 9. septembra 2019. godine. Prognoze su bile jako loše. Međutim, tri dana prije odlaska u bolnicu, Elma je otišla k njemu u Zagorje i rekla: Ajmo raditi ono što voliš i želiš, stvari koje te vesele’, da se iživi prije nego krene na liječenje.

     

    View this post on Instagram

     

    A post shared by cancer fighter (@elmatomic) on

    – I dobro sam se zeznula. ‘Želim voziti motor’, rekao je. I nije bilo druge. Srećom, vozi quad (motocikl), ali mene to nije puno utješilo. Cijeli dan smo se vozili po šumi, radili gluposti, gledali utrke. Dan prije nego je trebao otići u bolnicu, donio mi je suncokret i rekao: ‘Želim te nešto zamoliti’. Pomislila sam: ‘Samo da nije motor!’. I nije bio. Pitao me mogu li ga ošišati na ćelavo, da ne gleda opet kako mu kosa opada. Naravno, ošišala sam ga i puno smo se smijali dok smo to radili, ali to je, meni kao nekom ko ga gleda kao mlađeg brata, bilo jako teško. Lakše mi je bilo kad sam se sama šišala, kaže.

    Danas je često kod njega u bolnici i trudi se nasmijavati ga i učiniti mu liječenje lakšim, ali teško proživljava sve situacije u kojima on nije dobro. (24sata.hr)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje