Na današnji dan prije 16 godina ubijen je premijer Srbije i lider Demokratske stranke (DS) Zoran Đinđić, a taj datum biće obilježen šetnjama, polaganjem vijenaca i cvijeća na njegov grob i na mestu pogibije – u dvorištu vlade.

Zoran Đinđić ubijen je 12. marta 2003. godine u dvorištu zgrade Vlade Srbije, a za njegovo ubistvo na 40 godina zatvora osuđen je oficir Jedinice za specijalne operacije (JSO) Resora državne bezbjednosti Zvezdan Jovanović. Na istu kaznu za organizovanje ubistva osuđen je i komandant JSO Milorad Ulemek.

Politička pozadina ubistva Đinđića nikada nije otkrivena.

Đinđić je bio prvi premijer Srbije nakon pada režima Slobodana Miloševića 2000. godine i dolaska na vlast Demokratske opozicije Srbije (DOS), a za vrijeme njegovog mandata pokrenut je proces demokratizacije društva i korenitih ekonomskih i socijalnih reformi.

Đinđićeva vlada se snažno zalagala za saradnju s Haškim tribunalom za ratne zločine i za vrijeme te vlade uhapšeno je i tom sudu izručeno nekoliko optuženika, među kojima i bivši predsjednik Srbije i SRJ Slobodan Milošević.

Đinđić je bio i jedan od osnivača DS-a, u kojoj je bio predsjednik Izvršnog odbora, a od januara 1994. do ubistva bio je predsjednik DS-a. Bio je i prvi nekomunistički gradonačelnik Beograda nakon 1945. godine.

Ozloglašena JSO sastavljena u mnogome od ratnih zločinaca, plaćenih ubica i mafijaša, u novembru 2001. organizira pobunu, blokirajući Savski most u Beogradu. Tadašnji predsjednik Koštunica i načelnik Vojne službe sigurnosti Aco Tomić poručuju vođi pobune, Miloradu Ulemeku Legiji, da ne brine, jer se vojska neće uplitati.

Rezultat pobune je bio Đinđićev kompromis, gdje je on pristao postaviti Legijinog čovjeka na ključno mjesto u Službi sigurnosti – odjel tehnike. Mnogi smatraju kako je upravo to omogućilo atentat, jer je od tada Zemunski klan bio obavještavan o svim planovima vlade, o planiranom slomu organiziranog kriminala, o hvatanjima ratnih zločinaca, te izručivanjima Hagu.

Novi vladajući krugovi su bili slabi i nestabilni od samog početka, jer je DOS činila koalicija od 17 stranaka. Predsjednički izbori koji su održani prije atentata, na kojima nijedan kandidat nije dobio dovoljno glasova za pobjedu, bili su pokazatelj krize u vladajućim strukturama i slabih osnova na kojima su stajali.

Samo par sedmica prije atentata je na autocesti Beograd – Novi Sad u jednom od nekoliko pokušaja ubistava premijera, jedan kamion naglo skrenuo u traku u kojoj se kretala kolona vozila Đinđićevog osiguranja koja je vozila prema zračnoj luci. Đinđić se također i dalje oporavljao od ozljede noge, te je hodao na štakama, što ga je učinilo još lakšom metom za snajperiste.

Vozač kamiona bio je Dejan Milenković Bagzi, pripadnik Zemunskog klana čija je namjera bila zaustaviti kolonu, dok su se u blizini nalazili zavjerenici kako bi “zoljom” ubili premijera.

Milenković je tada priveden samo zbog krivotvorenja isprava, i određen mu je osmodnevni pritvor, ali je pušten nakon samo četiri dana, uz obrazloženje kako je on trgovački putnik i da mora uzdržavati obitelj.

Predsjednik Vlade Republike Srbije i čelnik Demokratske stranke − Zoran Đinđić je pogođen snajperskim hicem 12. marta 2003. godine u 12:25, ispred ulaza broj 5 zgrade Vlade Srbije u Beogradu.

Atentat je izvršio Zvezdan Jovanović, pripadnik srbijanske Jedinice za specijalne operacije, sa prozora ureda 55 na drugom spratu zgrade Zavoda za fotogrametriju u Ulici admirala Geprata.

U zgradi Zavoda, u trenutku ubistva, nalazili su se i Aleksandar Simović i Ninoslav Konstantinović, dok su se ispred zgrade, u automobilu, nalazili Sretko Kalinić i Mile Luković.

Vozač atentatora bio je Vladimir Milisavljević Budala koji ih je čekao ispred zgrade u “volkswagen passatu”, dok je Milan Jurišić čuvao parking ispred zgrade. Istovremeno, Miloš Simović je prenosio informacije o kretanju premijera koje mu je dostavljao Branislav Bezarević, pripadnik Službe državne sigurnosti, a Dušan Krsmanović je bio parkiran u blizu raskrižja Nemanjine ulice i Ulice kneza Miloša, odakle je izvještavao o dolasku kolone automobila u kojoj je bio premijer Đinđić. Pored toga, u zasebnom vozilu su, oko kvarta u kojem je zgrada Vlade, kružili Saša Pejaković i Dušan Spasojević Šiptar.

Kolona automobila u kojoj je bio premijer Srbije ušla je iz Nemanjine ulice u dvorište zgrade Vlade, nakon čega su tjelohranitelji pomogli Đinđiću, koji se tada kretao pomoću štaka, da izađe iz automobila.

Kada je Đinđić izašao iz vozila, Jovanović je ispalio dva metka iz puške “Heckler & Koch” sa udaljenosti od oko 130 metara i relativne visine od oko 16 metara. Prvi metak pogodio je Đinđića u srce, dok je drugi pogodio Milana Veruovića, Đinđićevog tjelohranitelja, i zatim, rasprsnuvši se o zgradu, Đinđiću nanio ranu na desnoj butini.

Zavod za fotogrametriju, odakle je pucano

Parkiran u blizini bio je Kujo Kriještorac, jedini službeni svjedok bijega atentatora, koji je ubijen 1. marta 2004., nekoliko dana nakon što je dao iskaz policiji. Nakon ubistva, atentatori su otišli u unaprijed unajmljene stanove, dok su pušku iz koje je izvršen atentat sakrili u blizini Palate federacije, a volkswagen passat spalili na starom sajmištu u Novom Beogradu.

Đinđić je ubrzo preminuo uprkos hitnom urgentnom zahvatu. Saobraćaj je bio blokiran policijskim vozilima i barikadama, a hiljade ljudi su se pješke vraćale kući s posla. Ljudi i automobili su nasumice zaustavljani i pretresani. Zoran Đinđić je izdahnuo u 13:30 u Urgentnom centru u Beogradu.

U srbijanskim medijima je nakon ubistva plasirana priča da je Đinđić bio žrtva obračuna mafije, čiji je navodno i sam bio dio. Prava istina se počela otkrivati kasnije, iako većina građana Srbije od samog početka nije povjerovala u službenu verziju. Priču o premijeru-mafijašu razglasili su članovi DSS i njihovi suradnici kroz brojne izjave u medijima, koji su od dolaska Đinđica na mjesto premijera na svaki način nastojali stvoriti o njemu negativnu sliku radi koje bi on mogao izgubiti podršku javnosti.

Nakon atentata je proglašeno vanredno stanje, poslije čega je uslijedila akcija “Sablja” u kojoj su uhapšeni članovi Zemunskog klana, ali i svi oni za koje se sumnjalo da su imali bilo kakve veze s klanom ili atentatom. DSS i Koštunica su osuđivali ovu akciju, proglašavajući je za nasilje i kršenje građanskih i ustavnih prava.

Tokom Sablje su uhapšeni mnogi članovi Zemunskog klana i pripadnici JSO, zajedno sa neposrednim ubicom premijera Zvezdanom Jovanovićem, dok se vođa JSO Milorad Luković (Ulemek) Legija krio 14 mjeseci do dolaska Koštunice na mjesto premijera, kad se iznenada predao, izjavljujući da “ima povjerenja u novu vlast.”

Atentatorima i neposrednim organizatorima atentata je suđeno u Specijalnom sudu za organizovani kriminal, koji je osnovao sam Đinđić, a na koji je putem medija ali i na razne druge načine neprekidno vršen pritisak, ne bi li mu se oduzeo svaki autoritet i značaj i ne bi li se konačno taj odjel ukinuo. Glavni tužitelj je smijenjen usred procesa, ali su i drugi službenici suda davali ostavke u toku suđenja, izjavljujući da su bili suočeni s prijetnjama i da su im obitelji u opasnosti.

Milorad Luković i Zvezdan Jovanović osuđeni su na 40 godina zatvora, a stvarni nalogodavci ovog atentata, koji je bio pokušaj državnog udara, do danas nisu pronađeni. U Srbiji se sve jasnije formiralo mišljenje kako je svakako onaj dio DOS-a koji je u vrijeme ubojstva premijera bio dio vlade, a koji je okupljao Vojislav Koštunica direktno umiješan i odgovoran za atentat na premijera.

Koštunica nikad nije svjedočio na sudu pozivajući se na imunitet, kao ni Dejan Mihajlov, član DSS, koji se nije odazvao na brojne pozive suda da dade službenu izjavu, iako je u medijima tvrdio da zna tko je ubio Zorana Đinđića. Nedugo zatim, izjavio je kako “se samo šalio.” Nikad nije svjedočio ni Tomislav Nikolić, član SRS i srbijanski predsjednički, iako je u periodu neposredno prije atentata rekao na skupu Radikalne stranke: “Ako neko od vas vidi Đinđića ovih dana, neka mu poruči da je i Tito pred smrt imao povrijeđenu nogu.”

DSS i SRS su nastavili prebacivati sumnju na druge političke osobe i grupe, a posebno na premijerove najbliže suradnike izjavama: “Gdje je bio Čeda tog 12. marta?” aludirajući na umiješanost Čedomira Jovanovića i drugih Đinđićevih prijatelja u atentat. Također je krenula u javnost priča o sumnji prema Đinđićevim suradnicima, i njihovoj navodnoj umiješanosti u trgovine drogom.

Članovi DSS-a, SRS-a kao i Velimir Ilić, čelnik partije Nova Srbija, ali i drugi nastavljaju sa izjavama u kojima optužuju bivšeg premijera za bliske veze sa mafijom, kao i njegove prijatelje, saradnike i članove njegove porodice za umiješanost u kriminal, u kojima izjavljuju da “mafija ne oprašta” i da su oni “lijepo govorili (ko je i šta je bio Zoran Đinđić).”

Vrlo važnu ulogu su u ovim događanjima imali mediji, od kojih se neki u Srbiji nazivaju plaćeničkim, i čiji je jedini zadatak da blate i klevetaju one za koje im je plaćeno da ih klevetaju. Zbog ovakve medijske pomame da pišu i javljaju sve za što su dobro plaćeni i stranaka koje su same bile dio stvaranja klevete podignute su mnoge tužbe, od kojih su neke već završene ili se i dalje nalaze u toku.

Novine poput Kurira, ali i nekih koje su zabranjene tokom akcije Sablja, kao i televizija BK koja je izgubila pravo na emitovanje, bile su alat u službi grupa kjima je Đinđić najviše smetao, i koji su iz tog ubistva najviše profitirali.

Osam mjeseci nakon ubistva premijera pala je vlada čiji je predsjednik nakon atentata bio Zoran Živković, čime je postignut osnovni cilj atentata na Đinđića; rušenje njegove vlade. Bez vlade Zorana Điđića (kasnije Živkovića) stvaraju se uslovi za dalji neometani rad DSS-a (stranke Vojislava Koštunice), SRS (stranke Tomislava Nikolića, čiji je čelnik i dalje haški optuženik Vojislav Šešelj) i SPS (čiji je čelnik bio Slobodan Milošević) i njihova protivljenja evropskim integracijama, izručivanjima Haškom sudu, kažnjavanju zločina i kriminala, i okretanje Rusiji, koja ima nerazjašnjenu ulogu u čitavom periodu novije srpske povijesti, od rušenja Miloševića.

Zahvaljujući izjavama na Specijalnom sudu za organizirani kriminal u Beogradu, ali i u medijima ljudi poput Čedomira Jovanovića, tadašnjeg potpredsjednika vlade, Vladimira Bebe Popovića, tadašnjeg šefa Biroa za komunikacije, Vladana Batića, tadašnjeg ministra pravde i drugih bivših članova vlade Zorana Đinđića, ali i knjiga novinara Miloša Vasića “Atentat na Zorana” i emisija Insajder, u produkciji televizijske kuće B92, donekle otkrivaju istinu o ovom ubojstvu, iako nikoga od onih na koje se sumnja do danas policija nije obradila.