Rođena je u Bosanskoj Krupi, u Bosni i Hercegovini, 1991. godine. Majka ju je prodala u Hrvatsku za stotinu eura. Hrvatsko državljanstvo nije imala i još uvijek ga nema, iako ovdje živi četrnaest godina, iako je u Hrvatskoj rodila šestoro djece. Kako bi bila zaštitićena žrtva i njena djeca, sagovornica je nazvana Helena. Ovo je njena ispovijest, prenosi portal Lupiga

Helenu je rodila samohrana majka, a uz nju je imala još četvero djece. Helenina majka je tokom života imala mnoge muškarce. Nikad se nije udavala, nije brinula adekvatno o djeci, iako je među njima imala miljenike koji su bili pošteđeni Helenine tragične sudbine.

– Nije se nikad brinula o nama. Ispisala me iz škole u drugom razredu osnovne, mene i stariju sestru tjerala je da za nju prosjačimo. Skupljale smo aluminij, započinje Helena hrabro svoju mučnu životnu priču.

Helena nije imala nikoga ko bi je zaštitio, a baka koja je živjela s njima bila je bolesna i njoj je također bila potrebna briga.

– Imala sam baku koja je mokrila u pelene. Nije mogla ni o sebi brinuti, živjela je s nama pa smo se sestra i ja brinule i za nju. Kad je najstarija sestra ostala trudna, stric i mama su je ošišali na ćelavo, zavezali za auto i tjerali da trči po šumi. To joj je bila kazna, kaže Helena, jer se htjela udati i pobjeći od prosjačenja.

Tata joj je umro, a da ga nikad nije upoznala, kao što do danas ne može sa sigurnošću reći njegov identitet: “Rekli su mi njegovo ime i prezime, ali ja ne znam je li to taj čovjek.“ Kad je Helena imala nešto manje od 14 godina, njena majka udala se za čovjeka koji je bio poveznica s Hrvatskom.

– S njim je otišla u Hrvatsku na nekoliko dana. Nas je ostavila same u Bosni. Snalazili smo se kako smo znali. Vratila se u Bosnu, bila je tu sedam dana i onda je rekla kako starija sestra i ja idemo u Hrvatsku, jer se u Hrvatskoj može dobro zaraditi. Rekla je da ćemo raditi i njoj slati novce u Bosnu. Nismo imale pravo glasa. Napravila nam je bosanske pasoše, dovela nas do graničnog prelaza i predala drugoj strani, to jest ocu mog bivšeg muža, priča Helena. Čovjek ih je odvezao u Zagreb. Helena je tada imala 14, a sestra 15 godina.

– Bile smo tamo nekoliko dana i trebale smo ići u Split prosjačiti. Sestru su odveli u Split pa je vratili u Bosnu, ali mene je poljubio njegov sin. Njegov otac je odmah nazvao moju mamu i rekao da sam ja u vezi s njegovim sinom koji je bio stariji od mene tri godine. Rekao je da ona dođe da se dogovore oko mene. Ona je došla i ne znam što su se dogovarali, ali kada je otišla rekao mi je da joj je dao 100 eura za mene i da ja pripadam njima. Ja sam nedugo nakon toga ostala trudna. Imala sam 14 i pol godina. Nije ni da mi se sviđao, niti da sam ga voljela. Taj dečko je meni tada bio bijeg od mame i od svog tog života koji sam s njom proživljavala. Nisam ni slutila kakav život me zapravo tek čeka. Pokušavala sam se spasiti jednog zla, a upala sam u još gore, govori Helena.

Čekao ju je još veći pakao. Sve je počelo kada je ostala trudna. „Počeo me udarati i tući s nogama i rukama. Bila sam u petom mjesecu trudnoće kada me nogama udarao u trbuh. Govorio mi je: „Glupa Bosanko, sada ćeš tu na dvorištu roditi dijete, a tebe ću protjerati tvojoj mami kurvi u Bosnu.“

Živjela je s mužem, njegovim ocem i mamom. Muževa majka joj je znala reći da će joj ona kupiti kartu da se vrati u Bosnu, ali veće pomoći od, kao uostalom niti karte za Bosnu, nije bilo.

– Ona je isto trpila nasilje i njoj je to bilo normalno. Nije me ni mogla, ni pokušavala zaštititi, kaže Helena.

Mužev otac je nikada nije tukao, ali ju je psihički zlostavljao i ucjenjivao. Morala ga je slušati jer joj je prijetio da će joj oduzeti djecu. Otac prosjači cijeli život. Lažni invalid je, u kolicima, i optužen je, kaže Helena, za pedofiliju i više silovanja u Bosni. Na majčinu pomoć nije mogla računati.

– Neko je dok sam bila trudna prijavio da sam ja tu ilegalno, maloljetna i trudna. Došla je policija. Nisu me deportovali nego su me stavili u jedan Caritasov dom. Tamo sam bila 24 sata. Idući dan je moja mama došla i potpisala da izađem. Nije me ni zagrlila niti poljubila taj dan. Samo me predala ponovo njima, kroz suze se prisjeća Helena dok nam nastavlja priču: „Ja sam dobila neki papir koji treba ovjeriti na granici. Prošla sam u Bosnu s njim i njegovom mamom i vratila se nazad u Hrvatsku. U Bosni smo bili sedam dana. Tukao me pred mamom, a i na nju je digao ruku. Mama mi je rekla: „Dijete drago, ne možeš kod mene živjeti. Ja te ne mogu hraniti. Ti si trudna i moraš mu se vratiti. Govorila je: „Vidiš da mu je žao. On se pokajao.“ On je uvijek imao riječi koje srce paraju kada napravi tako nešto. Onda bi mi govorili da ga trebam slušati i raditi kako on kaže. Govorili su mi da ga ne ljutim jer me on voli.“

Na granici se niko nije pitao zašto maloljetna prelazi granicu s nepoznatim ljudima. U Hrvatskoj niko nije pitao što ona tu radi trudna i maloljetna, pa i kada je rodila u hrvatskoj bolnici niko je ništa nije pitao, a rodila je šestero djece.

– Kada sam rodila prvo dijete prošli smo razne sudove jer ga nisam mogla upisati u matični ured rođenih. Niko me u bolnici i u policiji nije ništa pitao. Nisu me pitali treba li mi pomoć. Niko me nije ni pokušao spasiti od svega toga. Dobila sam državnog advokata po službenoj dužnosti, koji mi sa 16 godina sredio poslovnu sposobnost prije punoljetnosti. Tako sam uspjela sina upisati u matični ured rođenih. Onda mi je njegov tata rekao da se odmah idemo oženiti da ne budem kurva kao moja mama. Nakon ženidbe je bilo sve gore. Zaposlila sam se u jednoj pekari gdje mi je muž dolazio s djetetom od godinu dana i ostavio mi ga dok radim. Na poslu mi je stalno pravio scene. Kada bi došla kući, tukao bi i govorio da se kurvam. Počelo mu je smetati jer sam zaposlena. Često se na poslu nisam zboga toga pojavila pa bih lagala da sam zaspala i da mi je dijete bolesno. Šef je govorio da vidi da to nije normalan čovjek, ali se nije miješao. U to vrijeme sam imala vizu na godinu dana pa sam mogla raditi, priča Helena.

Govorila je: „Vidiš da mu je žao. On se pokajao.“

Muž joj je govorio da prijavu u Hrvatskoj treba platiti, a novaca nije bilo. Nekoliko puta je dobila vizu na tri mjeseca kao turista.

– S 19 godina sam rodila drugo dijete. Prije toga sam imala spontani pobačaj jer me tukao, a on i njegov otac bi govorili da sam ubila dijete jer sam nemarna majka. Govorili bi da sam kriva jer sam čistila ili jer bi digla prvo dijete. Nisu htjeli priznati da je to od njegovih udaraca, kaže Helena.

Helenu je muž često silovao kada bi se napio. Tjerao je i nju da pije alkohol, a kada bi odbila pretukao bi je i silovao. Više puta je nakon silovanja i zatrudnjela.

– Jednom me silovao pred najstarijim sinom. Prvo me istukao, išla mi je krv iz nosa. Onda mi je rekao: „Kada te svi mogu je***i mogu i ja. Kada je završio rekao mi je: „Da te nisam slučajno čuo da sad cmizdriš u krevetu, ja idem spavati.“

Jednom je pokušala pobjeći. „U tri ujutro sam pokušala pobjeći kod njegove sestre kada je krenuo sjekirom na mene. On je trčao gol za mnom po autoputu. Ulovio me i rekao da se vratim jer me traži policija. Rekao mi je da me prijavio jer sam ilegalno tu. Imao je komšiju policajca s kojim je bio jako dobar i povjerovala sam mu.“

Policajac je znao da je nasilan prema njoj i djeci, ali nije bio samo prema porodici nasilan, kaže Helena. „Jednom je pretukao komšinicu koja ima 60 godina. Dobio je uslovnu na dvije godine, a žena je na hitnoj završila.“

Kada je zatrudnila i nosila svog drugog sina, uspjela je pobjeći u Bosnu. Majka joj opet nije htjela pomoći. „Zvao je mamu i plakao. Pričao je da sam ja kriva, a ona je stala na njegovu stranu opet.“

Mama joj je umrla prije pet godina od raka. Ljubav i zaštitu joj nikad nije pružila.

“Jako jadno se osjećam i razočarano u cijeli svijet. Ne znam zašto je bila takva. Ja sam njoj na neki način pokušala sve oprostiti. Kada sam čula što joj se dogodilo, otišla sam joj u posjetu sa sestrama, a ona nas je pitala zašto smo došle. Ona je bila osoba bez srca. Da mi je barem malo ljubavi pružila, možda bi sve bilo drugačije.“ Majka je Heleni i sestrama kazala kada su je posjetile u bolnici da su joj mogle poslati novce umjesto da su trošile na kartu.

Pitala sam Helenu zašto prije nije pobjegla te je zamolila da pokuša objasniti kako se u ovakvoj situaciji osjeća žrtva.

„Ja nisam vidjela drugog izlaza. Nisam imala nikoga i ništa. Osim toga, bosanski pasoš su mi kasnije zapalili. Bojala sam se policije, bojala sam se da će mi oduzeti djecu. Prijetio mi je da će me ubiti. Jednostavno nisam imala hrabrosti i nije me imao ko zaštititi. Djecu bi često tukao, jer je preko njih htio nauditi meni. Shvatio je da me batine više ne bole. Meni je to sve postalo neki dio normale. Nisam znala za bolje jer mi je tako otkad sam se rodila. Mama me znala vezati za ormar i tući ako ne bi dovoljno novaca donijela od prosjačenja.“

Sa sestrama Helena nije u dobrim odnosima. Najstarija sestra ju je također htjela prodati za papire u Njemačkoj. Nakon toga je prekinula kontakt s njom. S bratom se zna čuti. Pita je kako je, ali ništa više od toga. Muža nasilnika je prijavila policiji u februaru. Kada su ga u martu zatvorili, Helena je tražila smještaj u sigurnoj kući. U sigurnoj kući je naišla na probleme, a za njenu priču je saznala ekipa iz Udruženja Riječki anđeli, koji su joj pronašli smještaj te joj do danas pomažu. U toku je brakorazvodna parnica nakon koje će se odlučiti o sudbini djece. Helena je do razvoda dobila skrbništvo nad djecom. Boravišna viza ističe joj za tri godine, nakon čega će tražiti stalnu boravišnu vizu i dugo iščekivano državljanstvo. Iako je pobjegla od muža nasilnika, njenim problemima se i dalje ne nazire kraj. Doplatak za djecu ne može dobiti. Iako su joj djeca hrvatski državljani, ona na njega nema pravo. Iz HZZO-a joj poručuju da može dobiti doplatak ako joj saglasnost potpiše muž nasilnik od kojeg se i dalje skriva.

Radeći na ovom tekstu, novinarka koja je slušala Heleninu ispovijest, tri sedmice je tražila priče o zlostavljanim ženama, koje su objavljene po raznim portalima. Začuđujuće, najviše ružnih i osuđujućih komentara zlostavljanim ženama ostavile su – žene, ističe ona. Pokušala je doći do odgovora zašto toliko žena osuđuje žrtve kada se jednom usude progovoriti o nasilju koje trpe. Kontaktirala je poznatog i uvaženog zagrebačkog psihijatra i psihoanalitičara. Spomenuti psihijatar je želio ostati anoniman, jer ne želi sebe ugroziti s obzirom na, kako kaže, moralnu devastaciju ovoga društva.

„Za to dugogodišnje nasilje u porodici znali su i ukućani i komšije, a kada niko ne reaguje podrazumijeva se da je normalan odnos u kojem se neko iživljava i u kojem drugi pati. To jest sadomazohistički odnosi su postali poželjan oblik međuljudskog odnosa“, navodi psihijatar.

„Svi mi nosimo traume iz djetinjstva, kada smo kao djeca uz voljene osobe patili i kada smo bili prožeti osjećajem straha, bespomoćnosti i životne ugroženosti. Kako su ljudi skloni negirati svoje vlastite traume koje su im stvorili roditelji, onda imaju potrebu napadati žrtvu, odnosno ponašati se napadački, onako kako su se roditeljske figure nekada odnosile prema njima. U današnjoj kulturi raširena je potreba da se žrtva napada, jer bježimo od vlastitog osjećaja bespomoćnosti i životne ugroženosti. Puno je prihvatljivije se poistovijetiti s nasilnikom jer nasilnika ispunjava božanski osjećaj svemoći. On je vladar i gospodar tuđeg života. Bolje je biti predator nego biti pojeden. Kako mnoge osobe ne mogu saosjećati se sa stanjem žrtve onda idu u moralizovanje i napadanje. Napadanje druge osobe je danas postalo uobičajeno i poželjno ponašanje, jer se više ne poštuje čovjek kao čovjek. Važna je samo moć i osjećaj „šta mi ko može“. Svijet je izgubio ljudskost te je došlo do dehumanizacije društva, odnosno do dehumanizacije međuljudskih odnosa. Ono što jedino može pomoći žrtvi je novo humanizirajuće, emocionalno iskustvo koje će žrtvi vratiti samopoštovanje, samopouzdanje i vjeru u ljudski rod“, objašnjava psihijatar.

Djecu je tukao, jer je preko njih htio nauditi meni. Shvatio je da me batine više ne bole

Također, sagovornik kaže da „žrtva često ostaje uz nasilnika, jer odnos koji je dobila, iako je traumatizirajući, doživljava kao normalno iskustvo.

– „Normalno je da me se napada jer sam loša“. Kada dijete to ovako posloži u glavi, na taj način „uzima“ sudbinu u svoje ruke. Kao da kaže – ja ću se popraviti pa će me roditelji voljeti i živi u nadi da će taj dan doći i on će sve napraviti da bude dobar. Kasnije takvo dijete-žrtva prebacuje model na partnera zlostavljača i istovremeno ponovo proživljava traumu zlostavljanja od strane odgajatelja. Kaže se – nada zadnja umire. Dijete se ne može pomiriti s činjenicom da ga roditelji ne vole. Tako je i ova gospođa našla sliku majke zlostavljačice u suprugu zlostavljaču. Ono što je drži uz njega jest osjećaj krivnje, misao da je loša kao osoba i nada da će on napokon shvatiti da je i ona dobra i da zavrjeđuje da bude voljena. Žrtve s razlogom strepe da će društvo njih osuditi, što je u biti i praksa. Tako se gubi vjera u ljude i žrtve nikome ne vjeruju. Žive u uvjerenju da su svi ljudi opasni kao što su bili opasni roditelji. A kako se sami osjećaju lošima i krivima onda i ne traže pomoć jer vjeruju da je ne zavrjeđuju“, kaže psihijatar.

Kako taj njen muž nema izgrađen muški identitet, napominje sagovornik, “jedini način da sakrije svoju nesigurnost i strah od žena jest da se postavi kao nadmoćniji i jači od nje, što najvjerovatnije ide uz identifikaciju s ocem nasilnikom: očev obrazac doživljava kao normalan, piše Lupiga.

Psihijatar naglašava kako nasilničko ponašanje i stvaranje robovlasničkog odnosa dolazi iz nesigurnosti, pa bi se zapravo mogla konstruisati jednostavna formula nesigurnost = nasilništvo. Na kraju, on objašnjava i odnos majke prema žrtvi jednostavnim primjerom: „Kao vještak sam morao utvrditi poslovnu sposobnost jedne mentalno zaostale majke. Kada sam je upitao šta bi se dogodilo kada bi joj oduzeli dijete, odgovorila mi je da bismo je komotno mogli smjestiti u Vrapče. To dokazuje prirodni poriv majke da voli svoje dijete koji se događa bez obzira na intelektualne sposobnosti ili kulturološke razlike. Kada majka ne voli svoje dijete, onda se tu zasigurno radi o traumi koja se transgeneracijski prenosi na dijete. Traumatizovana majka može prenijeti traumu na dijete, jer joj dijete simbolizuje nekoga iz prošlosti. Takva majka nije u stanju razviti ljubav nego joj dijete služi za ponavljanje traume.“

Helenina golgota sad se nastavlja. Njoj i njenoj djeci drugi put u posljednjih nekoliko mjeseci prijeti i izbacivanje iz stana. Ima rok od mjesec dana u kojem mora naći stan. Zaposliti se trenutno ne može zbog malene kćerkice koja mora voditi na fizikalnu terapiju. Malenu, koja danas ima dvije i pol godine, otac je uzeo iz kolica, kaže Helena, i bacio je na zid. Djevojčica je uslijed ogromnog šoka doživjela tešku traumu i sada hoda na prstima. Uz pomoć riječkog Udruženja za ljudska prava PaRiter portal Lupiga do sekretara Fondacije ‘Solidarna’, Ivana Blaževića, koji je odmah reagovao zajedno s Vijećem fonda #spasime, osnovanog pri Fondaciji ‘Solidarna’. Heleni će se prema, pravilniku Fonda, Solidarna pokriti tri najamnine kao i potrebnu školsku opremu za djecu te troškove obdaništa.

Heleni i njenoj porodicii možete pomoći, uz naznaku: „Za Helenu“, uplatom na broj žiro računa fonda #spasime: HR8023900011500151640. (Tuzlanski.ba)