Utorak, 28. Septembra 2021.
Tuzlanski.ba logo

Pisac Vuk Drašković: Da nisu ”ubili Jugoslaviju” bili bismo jedna od vodećih zemalja EU

Preuzmite sliku

Pisac i predsjednik Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković u razgovoru za Anadolu Agency govorio je o svom najnovijem romanu “Isusovi memoari”, koji je u određenom smislu tragični nastavak romana “Nož”. Prema njegovim riječima, tamo gdje je roman “Nož” stao, zlo se ponovilo pedeset godina kasnije, s tim što pedeset godina kasnije nestaje, ne srpsko selo, koje istrijebljuju komšije muslimani, nego nestaje muslimansko selo koje istrijebljuju Srbi.

“Roman je prije svega svjedočenje jednog malog, plemenitog čovjeka, sjajnog fotoreportera o najvećem zločinu, a to je bilo ubijanje Jugoslavije i zločinima koji su pratili smrt te velike države. Taj hroničar je Srbin i on nije slijep za balvane u srpskom oku, nije slijep nimalo za velike zločine Srba, iako govori i o zločinima drugih. Njega pokreće ona Hristova misao ‘prvo izvadite balvane iz svoga oka, a onda pokažite na trun ili na balvan u oku brata ili susjeda'”, rekao je Drašković.

– Ubistvo Jugoslavije

  • vuk-draskovic-pisac-o-ratu-jugoslaviji-bih-srbijiaa_picture_20150405_4965380_web
  • Objašnjavajući razloge za “ubijanje Jugoslavije”, Drašković je rekao da se odgovor ukratko nalazi u rečenici Ive Andrića, koji je koristio jednog mudrog muslimana, starca koji mu je rekao da “svakih pola vijeka, ovdje pametni ljudi zaćute, budale progovore, a fukara se uzdigne i obogati” i dodao:

    “Bila im je pretijesna ta prostrana država, pa su je razbili i raskomadali na batustane i sada smo svi skupa, bili u EU ili ne, zapravo male slamčice među velikim vjetrovima, a dok smo bili u Jugoslaviji imali smo neku perspektivu da postanemo balkanska Amerika jer je svako od nas u toj Jugoslaviji mogao da bude i Srbin i Bošnjak i Hrvat, mogao da bude i pravoslavac i katolik i musliman. U toj maloj Jugoslaviji, to maloj govorim ironično, bilo je mjesta i za veliku Srbiju i za veliku Hrvatsku i za veliku Bosnu i za veliku Sloveniju. Sada smo jadni, razbijeni, nikakvi i povrh svega toga zatrovani mržnjom koja će vjerovatno da traje nekoliko narednih generacija.”

    Drašković je rekao da se u Srbiji “živi falsifikovana historija” te da srpska verzija historije, koju je nametnuo režim Slobodana Miloševića, a koja podrazumijeva da su Vatikan, Berlin i Amerika željeli raspad SFR Jugoslavije još početkom devedesetih godina nije bila tačna i da se “niko nije upinjao da se spasi ta velika država kao što je to činila Amerika”.

    “Da je ovdje bilo pameti, da je bilo pameti prije svega u Beogradu, jer ipak je riječ Beograda bila presudna i odlučujuća, mi bismo ušli u EU i NATO, Jugoslavija se nikada ne bi raspala, danas bi nas bilo blizu 30 miliona i bili bismo jedna od vodećih zemalja EU. Još devedesetih u BiH, ni među Srbima, ni među Muslimanima nema ni pet odsto onih koji su željeli da se rasturi Jugoslavija. Većinskog raspoloženja za ubistvo Jugoslavije nema ni u Hrvatskoj, nema ga ni u Sloveniji, ali ima prijedloga da Beograd pristane na reformisanje države. Prijedlog je došao iz Zagreba i Slovenije, Beograd je rekao ne. Poslije toga, kako je mržnja napredovala i kako je počinjala pucnjava stigao je prijedlog o konfederaciji, Beograd je odbio i taj prijedlog”, iznio je Drašković svoja razmišljanja.

    Navodeći da su tada tri naroda gurnuta u nesreću, “da isti jezik ubija isti jezik, da komšija ubija komšiju, da ujak ubija sestrića” i da je početkom devedesetih u Jugoslaviji bilo sedam i po miliona ljudi rođenih u mješovitim brakovima, Drašković je rekao da mi još i ne slutimo kakva nam se nesreća dogodila i dodao:

    “Onda stiže depeša iz Amerike, stiže aber iz Amerike da je potpisan mir. Prvi put u historiji ratovanja, koliko ja znam, sve strane su bacile puške. Više se jedan hitac nije čuo, što znači da ti nesrećnici koji su pucali jedni na druge, nisu ni željeli da to rade. I kada je stigla naredba da to ne rade, oni su od radosti prestali da se tuku jer su osjećali da je to jedan besmisleni, surovi, samoubilački pokolj.”

    – Pad Miloševića

    Kao glavnog krivca za raspad bivše Jugoslavije Drašković je, ostajući pri svom stavu da “prvo izvadi balvan iz svog oka” označio Slobodana Miloševića i njegov režim.

    Kao predsjednik tada najveće opozicione partije, Drašković je 9. marta 1991. godine predvodio prve velike demonstracije protiv Miloševićevog režima, za koje je rekao da su “bile pokušaj da se ugasi fabrika smrti, što je bila televizija Slobodana Miloševića”.

  • vuk-draskovic-pisac-o-ratu-jugoslaviji-bih-srbijiaa_picture_20150405_4965383_web
  • “Bukvalno je vršila lobotomiju, ljudi su postajali nenormalni nakon gledanja tih montiranih slika sa televizije i huškanja na mržnju i mi smo zatražili da padne ‘TV Bastilja’, tamnica istine”, rekao je Drašković i dodao da sada ima onih koji misle da se toga dana u Beogradu, s obzirom da je došlo oko 100 hiljada ljudi, morao dogoditi srpski Bukurešt.

    “Nažalost ovde je situacija bila potpuno drugačija, u Rumuniji je ogromna većina naroda bila protiv Čaušeskog, a u Srbiji je u tom trenutku tri četvrtine naroda bilo za Slobodana Miloševića, ljudi još nisu znali šta on smjera i kakve krvave planove ima i oko razbijanja zemlje i svega ostalog. A što se tiče Srba, s one strane Drine, ja mislim da se na prste dvije ruke mogu prebrojati oni koji nisu bogotvorili Miloševića. Na Trgu, u centru Beograda, 9. marta ‘91. ja sam vodio jeretike, stotinu hiljada onih koji su u Slobodanu Miloševiću prepoznali najveću nesreću, a on je na nas goloruke poslao svu svoju silu”, ispričao je Drašković.

    Nakon tih demonstracija smijenjen je urednik televizije, ministar policije i svi uhapšeni su morali da budu pušteni iz zatvora, što Drašković u tom trenutku, ocjenjuje kao maksimalnu pobjedu. Kako je rekao, sljedeća dva mjeseca čak je i na toj televiziji bilo normalnih i slobodnih izvještaja, ali je Milošević iskoristio taj “time out da se pripremi i dovede mnogo gore i veće majstore za laž”.

    “Mi smo nastavili da se borimo. Sada naknadno saznaju ljudi u Bosni da nije Srbija baš bila ona za koju su mislili da je agresorska. Ja sam ovde vodio, svih tih godina, masovne proteste protiv rata, ratnih zločina, etničkih čišćenja, prije svega srpskih zločina. Nosili smo crni flor za Sarajevom, ja sam bio na čelu kolone kod Slavije, a začelje kolone je kretalo od zgrade Albanije, toliko je bila dugačka kolona žalosti sa crnim florom zbog bombardovanja i zbog ubijanja Sarajeva. Mislim da smo tada spašavali savjest, dušu Srbije i cijelog srpskog naroda i demonstrirali smo protiv Miloševića tri mjeseca širom Srbije svakodnevno i na kraju je on pao od udaraca te pobune”, naveo je Drašković i dodao:

    “Nije Srbija bila Milošević. Ali i oni koji su u ime Srbije ubijali, takođe su bili Srbija. Bilo bi najbolje kada bi se  moglo reći ono što nije istina, da oni monstrumi koji strijeljaju pet,šest muslimanskih dječaka, a prethodno ih škropi svetom vodicom srpski sveštenik i daje im blagoslov, da uopšte nisu Srbi, ali i oni su Srbi.”

    – Zločine ne pravdati zločinima

    Komentarišući svoju nedavnu izjavu da je tokom granatiranja Sarajeva za vrijeme ratova vođenih devedesetih godina na prostorima bivše SFRJ, poginulo više civila, nego u Srbiji za vrijeme NATO bombardovanja 1999. godine, Drašković je rekao da je “to opšte poznata činjenica” te da nju neće da čuju u Srbiji oni koji se drže stava da ne priznaju da je i srpska strana činila zločine i to velike zločine.

    Drašković je istakao da mu se čini da je Milošević najveću nesreću napravio upravo Srbima, da je na taj način uvrijedio i obesmislio srpsku historiju i objasnio:

  • vuk-draskovic-pisac-o-ratu-jugoslaviji-bih-srbijiaa_picture_20150405_4965385_web
  • “Uspio je (Slobodan Milošević op.a.) da narod koji je u Drugom svjetskom ratu zaista bio žrtva velikoga holokausta, koji su hrvatske ustaše počinili nad njim, pedeset godina kasnije svijetu predstavi kao narod dželata. Ja sam nedavno boraveći u New Yorku doživio šok, jedan taksista porijeklom iz Gane pitao me je odakle sam, ja sam rekao iz Srbije, on je uzviknuo ‘Serbia – Srebrenica’. E, to je nama napravio Slobodan Milošević i niko ko ima ičeg ljudskog u sebi, ko ima trunku pameti ne može to da negira, niti da taj, niti druge zločine umanjuje, niti pak da ih opravdava zločinima drugih nad Srbima.”

    Upitan da li bi posjeta Srebrenici na 20. godišnjicu, nekoga od srpskih zvaničnika, gdje je do sada otišao samo Boris Tadić da oda počast žrtvama genocida, pomogla da se poboljšaju odnosi kada je u pitanju taj dio prošlosti koju dijelimo, Drašković je naglasio da su to sve pojedinačni slučajevi te da smo svi veoma daleko od toga.

    Govoreći da je nakon najvećeg zločina u historiji svijeta, koji je počinjen u ime jedne nacije, u ime njemačke nacije, po ujedinjenu Nemačke, odmah ispred zgrade novog Bundestaga podignut Memorijal Holokaustu te da sada kada bilo koji njemački poslanik pogleda kroz prozor, on vidi taj Memorijal, koji ga opominje na veliki zločin koji su neki Njemci učinili u ime njemačkog naroda, Drašković je rekao:

    “Sada zamislite da nam Njemci budu uzor, pa da pod prozorima srpskog Parlamenta bude memorijal Srebrenici, da pod prozorima hrvatskog Sabora bude memorijal Jasenovcu ili da pod prozorima bosanskog Parlamenta bude memorijal poubijanih u jami Ražani do ‘41. godine u Hercegovini, gdje je nekoliko hiljada ljudi masakrirano, to bi značilo da smo napokon zadavili svoje zlo. Svi. Ali, daleko smo mi od toga, daleko. Mnogo je ovdje još onih koji razmišljaju kao pripadnici jednog plemena u Africi, pa na pitanje šta je dobro, odgovaraju veoma je dobro kada mi napadnemo susjedno pleme, pa ih poubijamo i opljačkamo, a šta je zlo, e tada je odgovor da je zlo i zločin ako njihovo pleme to isto učini nama.”

    – U Srbiji nikada nije rečeno da treba da se poštuje Haški tribunal

    Govoreći o odnosu Srbije u saradnji sa Haškim tribunalom, Međunarodnim krivičnim sudom za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, Drašković je istakao da je ta saradnja imala svoje etape, ali da “nikada nije bilo propagande koja bi kazala da je obaveza da se ide u Hag i da mi taj sud poštujemo, da ga nema mi bismo im sudili zbog nas i naše djece, zbog nevinih žrtava”.

    Komentarišući da li javni nastupi haškog optuženika Vojislava Šešelja mogu da naruše odnose u regionu, Drašković je rekao:

    “Ako ti glupost nabaci loptu, ne smiješ ni da je primijetiš, a ne da skačeš i postižeš gol. Kada je taj čovjek pušten iz Haga iz humanog razloga, da se liječi, ja sam se kao čovjek obradovao toj odluci jer je kancer u pitanju, a ovdje su vriskali da je ta odluka zapravo rušenje Vlade Srbije. Sada, kada stiže odluka da se vrati u Hag taj isti čovjek, opet je histerija da je to rušenje Vlade Srbije. Ima nekada situacija kada čovjek mora ćutati, kada mediji moraju ćutati i da se sve to događa, onda ni taj čovjek ne bi pričao što priča jer bi ubrzo shvatio da nema ko da ga čuje.”

    – Žrtve lobotomije

    S obzirom da je jedan od prvih i rijetkih u Srbiji koji je rekao da treba prihvatiti realnost vezanu za Kosovo, Drašković je objašnjavajući to rekao da “ne dozvoljava da bude žrtva lobotomije” te da Kosovo u ovom trenutku priznaje ogromna većina članica UN-a, ogromna većina članica Evropske unije i da se taj broj neće smanjivati, već samo povećavati i dodao:

    “Neću da budem jedan od onih koji negira tu stvarnost i koji je poriče. Vi možete da budete očajni što je to tako, ali ne možete da negirate da je to tako. Ne mora da uslijedi ni formalno priznanje Kosova od strane Beograda, niti ko to traži. Priznajmo realnost i uspostavimo svestranu, apsolutnu normalizaciju odnosa između Srbije i Kosova, između Srba i Albanaca.”

    (Tuzlanski.ba)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje