Nesretni rat u Bosni i Hercegovini odnio je mnoge žrtve. Mnogi ljudi su izgubili svoje najmilije, za kojima i dan danas pate. Neki od njih su imali dovoljno sreće da budu spašeni. Iako je prošlo dvije decenije od rata u Bosni i Hercegovini oni koji su ga preživjeli, sjećaju se teških momenata, koji im, kako kažu, služe kao lekcije u životu. Ne žele da im se nikada ponove, ali ne samo njima već nigdje nikome.

Merita Maksuti je arhitekta iz Skoplja. Albanka po etničkoj pripadnosti, ali je veliki dio života provela u Bosni i Hercegovini. Ona je građanski aktivista i borac za ljudska prava. Za Anadolu Agency (AA) govori o svojim ratnim iskustvima, sjećanjima, o genocidu u Srebrenici.

“Moj veliki dio života je proveden u toj prelijepoj zemlji, rekla bih koja je poznata po tim ratnim događajima i zbivanjima i zaista svi ovi datumi koji se nižu svake godine i pogotovo taj 11. juli prilično je bolan i podsjeća nas na nešto što je zaista bilo bolno i nezaboravno u našim životima. Ljudi koji su preživjeli rat u Bosni prisjećaju se toga svakoga dana. Prosto, to je neminovno, to iskustvo živi u vama i vi ga proživljavate, to su traume, bez obzira što je moje prisustvo u tim ratnim zbivanjima bilo četiri, pet mjeseci. To je bilo 1992 godine. Zaista taj me rat obilježio dosta, kao čovjeka i moje su aktivnosti kasnije bile fokusirane najviše na humanitarni rad, iako sam po profesiji arhitekta. Upravo ta ratna zbivanja u Bosni, motivirala su me da se bavim humanitarnim aktivnostima, isto to godinama već radim i u Makedoniji i u Bosni, bavim se i građanskim aktivizmom i mislim da je cijelo to iskustvo mene kao ličnost definisalo“, pričala je Merita Maksuti.

Merita je jedna od mnogih koja je prisustvovala obilježavanju genocida u Srebrenici. Kaže da joj je to palo veoma teško ali da je dobro suočiti se sa istinom, bez obzira koliko teška ona bila.

“Imala sam prilike mada je to bila moja želja da se suočim sa tim velikim bolom, s time što se desilo u Srebrenici, ipak je to nešto nezamislivo za ljudski rod i za bilo kojeg normalnog čovjeka. Prošle godine sam prisustvovala 19.godišnjici obilježavanja genocida u Srebrenici. Bila sam jako uporna da posjetim mezarje, iako je bilo jako teško odlučiti se na taj korak. Samo zamislimo koliko je teško majkama Srebrenice koje sve to preživljavaju već 20 godina i još dan danas žive taj bol. Veliki sam zagovornik istine, zato smatram da se treba održavati obilježavanje genocida u Srebrenici, jer se ne smije zaboraviti“, ističe Merita Maksuti iz Skoplja, koja je za vrijeme rata živjela u Bosni i Hercegovini.

Stvari moramo nazvati pravim imenom, ako želimo svjetliju budućnost, kaže Maksuti.

“Nažalost, ljudi imaju problema sa definicijom i terminom u vezi sa onim što se desilo u Srebrenici. To je definitivno genocid, ništa drugo. Neki imaju problema sa terminom genocid, a drugi su doista doživjeli genocid, zato je suludo pričati. Upravo zbog toga smatram da je obilježavanje i ove 20. godišnjice Srebrenice, nešto što nas podsjeća na veliki bol Srebreničana i svih ljudi koji su stradali za vrijeme rata. Dosta generacija je obilježeno ratom. Mi koji smo bili tinejdžeri u tim devedesetim godinama, svi oni koji su preživjeli to doba. Dakle, nije samo Bosna i Hercegovina, tu je i Hrvatska, Kosovo a nažalost 2000. godine je bila i Makedonija. Nismo vjerovali da se to nama moglo desiti, a eto, desilo nam se. Moje lično iskustvo pokazuje da ljudi jedni u drugima trebaju gledati čovjeka. Sve ovo što se desilo je samo dokaz koliko čovjek može biti nečovjek, ali i s druge strane koliko čovjek može biti čovjek. Zbog toga mislim da uvjek na zločine treba podsjećati i nazivati ih pravim imenom“, kaže Maksuti.

Prema njenom mišljenju genocid u Srebrenici je savjest svijeta. Srebrenicu ne možemo i ne smijemo zaboraviti, ističe Merita Maksuti.

“Isto kao što su naše generacije prepričavale o Drugom svjetskom ratu tako i nama prepričavaju. Mi smo imali neku institucionalnu memoriju i neko je nama prepričavao šta se dešavalo i zato se to održavalo u životu. Da bi krenuli dalje, moramo priznati, moramo prihvatiti to što se desilo kako bi se oslobodili samih sebe, a to je proces. Samim time prolazimo kroz proces ozdravljenja. Jednostavno mi se liječimo time što ćemo prihvatiti ono kako se stvarno desilo i da ga nazovemo pravim imenom, a ne da taktiziramo ili politiziramo, da stavljamo veto na to. Neprihvatljivo je nešto što je za nekoga gubitak skoro tri generacije a nekome da predstavlja sami pojam genocid. Istrijebiti jedan narod, upravo sa tom namjerom samo da bi on nestao… Ono što se desilo Jervejima za vrijeme Drugog svjetskog rata, desilo se i Srebreničanima“, kazala je Maksuti.

Samo ukoliko mi budemo bolji imaćemo i bolju budućnost, zaključuje Maksuti.

“Da bi izgradili bolju budućnost i da bi je uopće vidjeli, moramo najrpriije biti iskreni sami prema sebi, a i prema drugima. Svi mi u životu doživimo poneku tragediju i izgubimo nekoga dragog na ovaj ili onaj način, ali samo oni koji su izgubili nekoga u ratu znaju kakav je to osjećaj. Imala sam sreće da ostanem živa nakon svih tih dešavanja i da budem spašena zajedno sa mojim rahmetli ocem, da izađemo iz Bosanskog Novog i da sada budem tu gdje jesam, na čemu sam zahvalna dragom Bogu“, zaključila je Maksuti. (Tuzlanski.ba/AA)