List ”The Economist” je uradio priču o muslimanskim izbjeglicama iz BiH koji su potpuno transformisali jedan kvart St. Louisa te ga učinili boljim. Navode i kako su se Bosanci bolje snašli od lokalaca.
“Amerika je oduvijek bila u problemima kada su u pitanju migracije”, izjavila je Anna Crosslin, direktorica Međunarodnog instituta St. Louisa, koja sponzoriše izbjeglice i pomaže im nakon dolaska u grad.
Tokom 1840. godine došlo je do obračuna u St. Louisu kada su se Nijemci pobunili protiv irskih imigranata. Isto se desilo kada su prvi Italijani došli u grad, nakon čega su prebjegli na Zapad. Krajem 20. stoljeća priliv španskih i azijskih imigranata je također stvorio tenzije u ovom gradu.
Nije bilo ništa drugačije ni kada su hiljade bosanskih izbjeglica, bježeći od rata u bivšoj Jugoslaviji, smjestili se u St. Louis 90-ih godina. Građani su se zbog prijašnjih valova imigranata bojali dolaska novih ljudi, od kojih su većina bila muslimani. Kada su neke izbjeglice iz BiH u St. Louisu izgradili sušnice u dvorištima i kada su na ražnju pekli cijelo janje, Međunarodni institut je primio telefonske pozive od lokalnih stanovnika koji su im govorili da Bosanci na roštilju peku ulične pse.
Strah i sumnja su trajali tri godine, tokom kojih su bh. izbjeglice ponovo izgradili svoje živote. Ibrahim Vajzović je došao u St. Louis 1994. godine sa suprugom i troje djece. Tada je imao 35 godina. Za šest sedmica je pronašao posao u štampariji, a ubrzo nakon toga je napredovao te postao menadžer skladišta. 1999. je upisao studij, a nakon toga i diplomirao. Danas je vlasnik tri biznisa i predaje na Univerzitetu Webster. Njegov sin je inžinjer, jedna kćerka je advokat koja radi u poznatoj firmi u Chicagu, a druga kćerka studira pravo na Harvardu.
“Mnogo smo se žrtvovali”, priznao je Vajzović. Njegov najveći problem, kada je došao u Ameriku, bio je nepoznavanje engleskog jezika.
Zahvaljujući poduzetnim Bosancima, cijela četvrt Bevo Mill, koja se nalazi u južnom dijelu St. Louisa, se transformisala od opasnog područja u kome su se nalazile napuštene zgrade u pristojan kvart sa malim radnjama i restoranima sa imenima poput Stari Grad, Grbic.
Danas više od 50.000 bosanskih izbjeglica i njihove djece žive u St. Louisu. Izgradili su dvije džamije i uspostavili privrednu komoru. Bh. zajednica je smanjila kriminal i stopu nezaposlenosti više nego ostala populacija. Prema podacima Jacka Straussa sa Univerziteta St. Louis, imigranti u tom dijelu, od kojih su većina Bosanci, zarađuju prosječno 83.000 dolara godišnje, odnosno 25 posto više od onih koji su rođeni u Americi.Više su naklonjeni pokretanju biznisa, tri puta su veće šanse da budu obučeni za neki posao, ali imaju i veće šanse da će imati viši stepen obrazovanja. Također, imigranti manje primaju kupone za hranu kao i novčanu pomoć od vlade.
U restoranu Bosna Gold tokom jednog sunčanog decembarskog dana niko nije pričao na engleskom jeziku – niti radnici niti gosti, a sva pažnja bila je usmjerena na seriju koja se prikazivala na televiziji. U restoranu Bosna Gold se služe tripice, sarma, ćevapi, pije se i puši, a razgovara se o sportu. Bosanci su nogomet u St. Louisu podigli na viši nivo. Starijoj generaciji nedostaje domovina. Rastrgani su između prelijepog života kojeg su stvorili u St. Louisu i države koju su ostavili iza sebe, rekao je advokat Nedim Ramić. (N1)
