Većina stadiona iz 2004. godine u Atini je napušteno. “Ptičje gnijezdo”, pekingov skupi stadion iz 2008. godine je možda postala turistička atrakcija, ali se rijetko koristi za bilo šta drugo. Čak i londonski “jeftini” stadion iz 2012. godine ima problem da ponovo postane fudbalska arena.

Stoga, šta je Tokio naučio iz svega ovoga? Veliki, skupi, “umjetnički” stadioni su loša ideja? Očito ne.

Olimpijski stadion u Tokiju će biti veći i skuplji od svih dosad. Dizajnirala ga je poznata britanska arhitektica Zaha Hadid i neke podsjeća na ogromni svemirski brod, dok drugima liči na gigantsku kacigu. Budžet za njegovu gradnju je, piše BBC, iznosio 3 milijarde dolara, a krov će biti visok čak 70 metara. Prema originalnom dizajnu, stadion je trebao biti tri puta veći nego londonski olimpijski stadion. Sljedeća verzija nalaže da će ipak biti samo duplo veći.

“To je jednostavno smiješno. Podižemo glas, ali nas ne slušaju”, kaže profesor Fumihiko Maki, jedan od najboljih arhitekata u Japanu, koji je dizajnirao salu za Olimpijadu 1964. godine.

On smatra da je najveći problem to što žele staviti krov i pokriti stadion.

“Tehnički, to je najskuplje. Takav sistem nije idealan za sport, nijedan sportaš se ne bi složio s tim. Ukoliko napravite otvoreni stadion, kasnije ga možete smanjiti na 60 hiljada mjesta, baš kao što su to uradili u Londonu. Ali ako pokrijete stadion sa 80 hiljada mjesta, onda ga ne možete promijeniti”, pojašnjava profesor Maki.

Razlog zašto se Tokio odlučuje na gradnju tako velikog stadiona jeste činjenica da ga kasnije, kad se završe Olimpijske igre, mogu koristiti za koncerte. Upravo im je iz tog razloga potreban krov.

Još jedan od problema jeste i lokacija. Stadion bi trebao biti izgrađen u zelenom, historijskom dijelu grada – “Meiji Jingu Gaien” (vrt vladara Meijia). Vladar Meiji je bio poznat po tome što je Japan od izolirane zemlje napravio modernim.

“Kad je vladar Meiji preminuo 1912. godine, ljudi sa čitavog teritorija Japana su donirali novac kako bi kupili ovu zemlju. Vladar Meiji je volio sport, tako da su izgradili salu, baseball teren i umjetničku galeriju kako bi slavili njegova postignuća. Ovo mjesto je oaza. Ovdje možete šetati i praviti piknike. Ako se tu izgradi stadion, izgubit ćemo ove parkove i zelenilo”, kaže Nobuko Shimizu, aktivista koji se bori za očuvanje starih stadiona, pokazujući na ginko stabla.

Ovo su ljeto u Japanu obilježili protesti u kojima je na stotine ljudi diglo svoj glas protiv gradnje ovog stadiona. Peticiju je potpisalo više od 13 hiljada ljudi.

Ipak, Japansko sportsko vijeće se ne obazire na želje građana.

“Ne vjerujem da postoji mogućnost da ćemo promijeniti naše mišljenje. Obavijestili smo arhitekte iz čitavog svijeta da se takmiče za dizajn. Stigla su 42 dizajna, a mi smo izabrali onaj arhitektice Zahe Hadid”, kaže Yoshitaka Takasaki iz Japanskog sportskog vijeća.

Profesor Maki pak ostaje neimpresioniran, a sportsko vijeće optužuje za birokratiju i arogantnost koja Tokio vodi istim putem kojim je krenuo Peking 2008. godine.

“Neko ko odlučuje, neko na vrhu želi to uraditi ponovo, baš kao i u slučaju Kine. Žele nam pokazati sjajnu tehnologiju kako bi joj se ljudi mogli diviti. Identičan mentalitet kao i u našoj vladi. Imamo moderniziranu zemlju, ali u njoj još uvijek vlada birokratija. Nismo civilno društvo u kojem bi glasovi građana mogli biti ključni”, kaže Maki. (Klix.ba)