“Polovina Geela je luda, a druga polovina je napola luda” – šala je na račun ovoga belgijskog grada. Na prvi se pogled ne doima tako jer Geel obiluje prekrasnim obzorima i umirujućim rijekama, ali ako se “baci” pogled na trgove i kafiće, zapažaju se, u najmanju ruku, ekscentrični stanovnici.
Grad je, naime, utočište stotinama pacijenata s mentalnim poremećajima koji ne borave u psihijatrijskim ustanovama, već domovima ljudi koji se brinu o njima. Ova je praksa svojstvena za Geel već stoljećima, piše Independent.
Sve je počelo kao tradicija očuvanja sjećanja na patnje svete Dimfne, legendarne irske princeze, za čijeg se oca vjerovalo da je poludio od tuge i jada te prisilio kćer na brak koji ona nije željela. Kako bi izbjegla očevu naredbu, princeza je pobjegla u belgijsku pokrajinu Flanders, ali otac ju je pronašao i poslao u Geel, gdje se do danas smatra sveticom i zaštitnicom mentalno oboljelih.
Kako je po njezinu proglašenju svetom sve više hodočasnika dolazilo u Geel, tako su su se organizirala prenoćišta, ali ona su se ubrzo pokazala nedovoljnima pa su stanovnici počeli primati goste u svoje kuće i ta je praksa ostala do danas.
U grad su dobrodošli svi
Pojam luđaka ondje ne postoji, čak se strogo izbjegava, a pacijenti se nazivaju gostima ili stanarima koji su posebni i drugačiji. U ondašnje porodice dolaze nakon što njihovi liječnici procijene kako im je potrebna njega i potpišu ugovor s lokalnim medicinskim vlastima. Udomiteljske porodice primaju određeni dohodak za skrb, prenosi 24sata.hr.
U ovaj belgijski grad nisu dobrodošli isključivo ljudi sa psihozom i shizofrenijom, primaju se i djeca s poteškoćama u učenju, ali i svi oni bez ikakve dijagnoze. Stanovnici su nastrojeni tako da prihvaćaju neobična ponašanja radije nego da ih liječe, a “gosti” onamo mogu dolaziti i odlaziti kako žele.
– Mišljenje o ljudima koji su drugačiji manje-više je utemeljeno na našoj percepciji njih, koja je gotovo uvijek povezana sa strahom ili skepsom jer ne znamo kako ih tretirati. Ali, nakon što proširimo vlastite vidike, svi problemi nestaju i počnemo uistinu doživljavati te ljude – govori historičar Mark Jay, koji je u svrhu istraživanja posjetio Geel.
Ovaj se sistem zdravstvene njege u Geelu provodi od 14. stoljeća i njegovi su stanovnici upravo otvoreniji prema mentalnim bolestima nego bilo gdje drugo u svijetu.
– Društvo takve ljude automatski doživljava opasnima, ali istina je da su oni češće žrtve nasilja nego što su nasilnici oni sami – objašnjava Jay.
Gilski udomitelji svojom se terapijom bolesnika izrazito ponose jer ona dopušta oboljelima normalan život u prijateljskom okruženju bez izdvajanja i etiketiranja. (Tuzlanski.ba)
