Prvo su kupili hljeb, kobasicu i vodu. Nadja Denisenko i njena djeca pobjegli su nakon što su tri sedmice proveli u Mariupolju pod opsadom i stalnim napadima. Živjeli su u hladnom stanu na kojem su eksplozije razbile prozore. Danima su jeli vrlo malo, a pili gotovo ništa.

“Bili smo tako sretni kad smo dobili bocu vode. Popili smo je u nekoliko sekundi”, rekla je Nadja za BBC, prisjećajući se trenutka kada je sa svojim sinovima od 14 i pet godina i 12-godišnjom kćeri stigla na relativnu sigurnost. “Kad je počeo rat, moj najmlađi sin je rekao: ‘Mama, želio bih hljeba.’”

U Mariupolju su dane provodili u hodniku, skriveni iza debelih zidova. Tokom noći bi bili u podrumu. Obično su ih u 5 ujutro budile eksplozije.

“Bio je to pakao. Pravi pakao”, rekla je Nadja, koja ima 39 godina i prije rata je radila kao blagajnica. “Provodili smo dane ne znajući hoćemo li se ujutro probuditi.”

“Rekla sam sinu da su eksplozije samo vatromet”

Mariupolj je doživio najgore strahote ruske agresije na Ukrajinu.

“Jako su nas granatirali. Nije ih bilo briga… Moj sin je stalno pitao zašto se događaju eksplozije. Odgovorila bih mu da se ne brine, da je to samo vatromet.”

Kaže da bi njen najmlađi sin pitao zašto ih pokušavaju ubiti.

Za vrijeme boravka u gradu komšije su kuhale ono malo hrane što su imali u kuhinji na ulici. “Često smo ostajali vani jer je bilo toplije nego unutra”, rekla je Nadja. Posljednja dva dana nisu imali ništa za jesti. “Nije bilo važno imaš li novca, u gradu nije bilo hrane.”

U jednom od pokušaja bijega otišli su do mjesta gdje su se okupili automobili, vjerujući da će to biti evakuacijsko mjesto. Napadnuti su. “To je bilo namjerno”, rekla je.

“Ne znam zašto nas žele ubiti”

Preživjeli su, rekla je Nadja, jer je nepoznati muškarac nju i djecu “kao štence” ugurao u oštećenu zgradu.

“Kad smo izašli”, rekla je, “vidjeli smo nešto strašno.” Jedan od automobila je bio pogođen granatom. Vozač, vojnik koji je pokušavao odvesti porodicu iz grada, ranjen je u glavu. Ona i drugi doveli su ga u podrum, gdje mu je djevojka, koja nije bila doktorica, običnom iglom i koncem pokušala zašiti ranu.

“Nakon što smo sve ovo vidjeli, vratili smo se kući i moj mlađi sin me pitao zašto nas pokušavaju ubiti”, rekla je Nadja.

“Šta da mu kažem? Ne znam zašto.”

Danima kasnije, 17. marta, konačno su uspjeli izaći iz grada, u sklopu kolone privatnih vozila. Prvo su stigli do sela Manguš. Zatim su krenuli u Berdjansk, koji je pod ruskom kontrolom. Odatle su se ukrcali na autobus za Zaporižje. Cesta je, rekla je, puna kontrolnih tačaka koje su postavili ruski vojnici ili separatisti koje podržava Rusija.

“Provjerili su nas, posebno muškarce, naše telefone”, rekla je Nadja. Očekivala je da će se to dogoditi pa je izbrisala sve slike koje je imala iz Mariupolja. “Kad smo otišli iz grada, bila sam sva prljava i prekrivena blatom. Nisam se tuširala. Kad nemaš šta popiti, ne razmišljaš o tuširanju.”

“Moj sin i dalje skriva hranu”

Trebalo im je pet dana da iz Zaporižja stignu u Lavov u zapadnoj Ukrajini.

“Tu smo na sigurnom i možemo kupiti hranu, ali moj sin i dalje skriva hranu, hljeb, bombone. Skriva ih u različitim dijelovima stana u kojem smo sada”, rekla je.

Pitala ga je zašto to radi. “Rekao je: ‘Da i sutra imam šta jesti.'”

Nadja je uvjerena da će njena djeca moći prebroditi ono što su prošla, a želi se jednog dana vratiti u Mariupolj.

“Uništili su naš grad. Od njega nije ostalo ništa… Grad je cvjetao i razvijao se. Bilo je jednostavno savršeno“, rekla je. Jedino što nisu imali, kaže Nadja, bio je McDonald's.

“Samo ne razumijem zašto se sve to dogodilo. Zašto su to učinili?” (Index.hr)