Utorak, 20. Oktobra 2020.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Zašto Turska podržava Azerbejdžan u sukobu s Armenijom

Pored historijskih, nacionalnih i etničkih veza, Turska i Azerbejdžan dijele i velike strateške interese.

Jedan narod u dvije države” glasi parola koju ističe Turska, sa svim svojim stranačkim, intelektualnim i narodnim komponentama, kako bi izrazila snažnu vezu koja je spaja s državom Azerbejdžan. To posebno dolazi do izražaja danas, nakon izbijanja nasilnih vojnih sukoba u spornoj regiji Nagorno-Karabah između Azerbejdžana i Armenije, u kojima je bilo poginulih i ranjenih na obje strane.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan kritizirao je armensku stranu, rekavši da je Armenija najveća prijetnja miru i stabilnosti u regiji.

U istom kontekstu, ministar odbrane Turske Hulusi Akar rekao je da “agresivni” stav Armenije predstavlja najveću prepreku miru i stabilnosti u regiji Kavkaza, te da bi odmah trebala odustati od ove agresivnosti. Dodao je da Turska osuđuje armenski napad i da će stati uz tursku braću u Azerbejdžanu u odbrani svog teritorijalnog integriteta.

Hashtag #Azerbaycan našao se na vrhu liste tema s najviše komentara na Twitteru u nedjelju u Turskoj, nakon što su stotine hiljada Turaka na društvenim mrežama izrazile podršku Azerbejdžanu.

Azerbedžanska nafta i plin za Tursku

Ranije su četiri glavna parlamentarna bloka u turskom parlamentu, a to su Stranka pravde i razvoja (AKP), Republikanska narodna stranka (CHP), Stranka nacionalnog pokreta (MHP) i Dobra stranka (Iyi Parti) objavile zajedničko saopćenje u kojem su osudile “kontinuiranu agresiju Armenije na teritorije Azerbejdžana”.

Između Turske i Azerbejdžana djeluje Vijeće za stratešku saradnju na visokoj razini, što odražava dubinu i razmjere odnosa na svim razinama, među kojima su i vojni i ekonomski.

Ankara obično prima ranjenike iz Azerbejdžana koji konstantno zadobivaju povrede u sukobima s armenskim snagama. Turski službeni mediji koriste izraz “mučenik” kada govore o azerbejdžanskim vojnicima koji su poginuli od metaka armenskih snaga.

Većina stanovnika države Azerbejdžan su muslimani, s velikom turskom prisutnošću, dok je Armenija zemlja s pretežno kršćanskim stanovništvom, uglavnom naseljena Armenima.

Azerbejdžan opskrbljuje Tursku naftom i sve većim količinama plina s polja Shah Deniz na Kaspijskom moru. Veliki je investitor u modernoj Turskoj, a također postoje i ogromni turski projekti u Azerbejdžanu koji bi se mogli naći na meti napada, između ostalog željeznička pruga Baku-Tbilisi-Kars i dalekovod Baku-Ceyhan.

U tom kontekstu, turski kolumnista Ismail Kaya izjavio je za Al Jazeeru da oko pitanja Azerbejdžana i graničnog spora s Armenijom postoji neviđeni konsenzus među turskim strankama bez obzira na njihove političke i ideološke orijentacije, imajući u vidu nacionalne, etničke i povijesne veze između dvije zemlje.

Velika potreba za Turskom

Kaya smatra da je stranački konsenzus odraz stanja konsenzusa koji vlada među narodom u njegovoj zemlji kada je u pitanju potreba da se stane uz Azerbejdžan, čak i ako to podrazumijeva ulazak u izravno vojno sučeljavanje, a možda i rat velikih razmjera s Armenijom, bez obzira što bi to moglo značiti i rizike sukobljavanja s Rusijom, koja se smatra najvećim podržavateljem Armenije.

Prema riječima ovog turskog kolumniste: “To je prizor koji odražava stanje konsenzusa unutar zemlje, za razliku od podjela koje su prisutne kada se govori o prioritetu turske vojne intervencije u Siriji, Libiji i drugim regijama.”

“Nije poznato jesu li se velike turske snage i vojna oprema koje su prije mjesec dana sudjelovale u vojnim vježbama turskih i azerbejdžanskih oružanih snaga vratile u Tursku ili je cilj vježbi bio zadržati snage u toj zemlji kako bi se pripremile za bilo kakvu buduću konfrontaciju”, dodao je.

Pored duboko ukorijenjenih historijskih, nacionalnih i etničkih veza između dvije zemlje, Turska i Azerbejdžan dijele i velike strateške interese povezane s plinovodima, položajem Azerbejdžana na energetskom tržištu i rizicima bilo kakve potencijalne konfrontacije na opskrbu Turske energijom koja dolazi iz Azerbejdžana. Također, Azerbejdžan ima veliku potrebu za Turskom kao važnim koridorom prema vanjskom svijetu, a tu su i interesi koji se tiču Azerbejdžana kao važnog prolaza za Tursku zbog njenog nekadašnjeg utjecaja na Kavkazu i Srednjoj Aziji, rekao je Kaya.

“Da bi izbjegla veći i opasniji sukob s velikim silama u regiji, Turska vrši pritisak na Rusiju i Iran diplomatskim sredstvima da zaustave armenske napade. Također vrši pritisak i na Armeniju tako što naglašava da će pružiti podršku Azerbejdžanu u oružju i kroz vojne vježbe kako bi ta zemlja razvila odvraćajuću silu koja će spriječiti sklizavanje u vojno sukobljavanje širih razmjera. Ako to ne uspije, izravna vojna intervencija bit će neizbježna opcija za tursku vojsku”, pojasnio je.

Sukob star preko sto godina

Azerbejdžan optužuje svog susjeda Armeniju da je od 1992. godine okupirao oko 20 posto azerbejdžanskih teritorija, koje obuhvataju regiju Nagorno-Karabah, sačinjenu od pet okruga, zatim pet drugih regija na zapadu zemlje, pored velikih dijelova okruga Agdam i Fuzuli.

Regija Nagorno-Karabah je planinska enklava unutar Azerbejdžana, pod upravom većinskog armenskog stanovništva, koji su proglasili nezavisnost tokom sukoba započetog raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine.

Uprkos sporazumu o prekidu vatre postignutom 1994. godine, Azerbejdžan i Armenija još uvijek razmjenjuju optužbe za pokretanje napada oko separatističke regije i na granici između njih.

Spor između Azerbejdžana, iza kojeg stoji Turska, te Armenije, iza koje stoje zapadne zemlje, traje više od 100 godina, odnosno od događaja iz 1915. godine, kada su armenski nacionalisti sarađivali s ruskim snagama kako bi uspostavili nezavisnu armensku državu u Anadoliji, boreći se protiv Osmanskog carstva tokom Prvog svjetskog rata 1914. godine.

Kad je ruska vojska zauzela Istočnu Anadoliju, dobila je veliku podršku armenskih dobrovoljaca, a neki Armeni koji su služili u redovima osmanskih snaga prebjegli su i pridružili se ruskoj vojsci, prema turskoj verziji događaja.

Prema novinskoj agenciji Anadolija, zbog nastavka armenskih napada, turske vlasti su 24. aprila 1915. godine odlučile zatvoriti takozvane „armenske revolucionarne odbore“, te uhapsiti i protjerati neke istaknute armenske ličnosti, a od tog datuma armenska strana optužuje Turke za činjenje genocida nad Armenima u tom periodu.

S druge strane, Turska je više puta zatražila da se formiraju komisije sačinjene od renomiranih naučnika iz oblasti historije iz Turske i Armenije koji će proučavati arhive vezane za događaje iz 1915. godine, a koji se nalaze u Turskoj, Armeniji i drugim zemljama povezanim s tim dešavanjima, kako bi svoje rezultate na nepristrasan način prezentirali svjetskoj javnosti ili bilo kojem nadležnom tijelu koje dvije strane priznaju. Međutim, Armenija je odbila prihvatiti taj prijedlog. (Al Jazeera)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje