Srijeda, 25. Maja 2022.
Tuzlanski.ba logo

Preživjela holokaust, a sada ponovo bježi iz svog doma: “Eksplozija nam je raznijela sve prozore, a muž je preminuo u snu”

Preuzmite sliku

Ispred Židovske zajednice u poljskom gradu Krakowu, više od desetak članova dočekalo je da pozdravi svog počasnog gosta dok snijeg pada, piše CNN.

Dolaze žuta kola hitne pomoći i iz njih izlazi 82-godišnja Margaryta Zatuchna, sa debelim okruglim naočalama i beskrajnim osmijehom. Dobila je dva buketa ruža, jedan narandžasti, a drugi bijeli.

Lagano pogne glavu i duboko udahne kako bi pomirisala svaku hrpu. Napokon je sigurna, prenosi Tuzlanski.ba.

Prisiljena bježati od nacista kao beba, preživjela holokaust ponovno je izgurana iz svog doma. Ovaj put brutalnom invazijom ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu.

  • Rođena u januaru 1940. u gradu Harkivu na sjeveroistoku Ukrajine, Margarytin život započeo je kada je Adolf Hitler naredio istrebljenje židovskih zajednica širom Evrope.

    Nekoliko dana prije nego što su nacisti napali njezin rodni grad u oktobru 1941., evakuisana je u selo u planinama Ural, danas u sastavu Rusije, sa svojom porodicom u tadašnjoj sovjetskoj tvornici turbina, gdje je bio zaposlen njezin otac.

    “Njegov pogon je evakuisan sa svom opremom na istok”, rekla je, dodajući da su i ona i njezina majka otišle.

    Između 1941. i 1943., radnici tvornice prešli su s proizvodnje turbina na proizvodnju minobacača i popravke tenkova za sovjetske trupe, rekla je.

    “Smjestili su nas u malo selo s malim kolibama, na kraju je bila šuma. Ponekad bi nam došli vukovi, ali djeca nisu shvaćala opasnost”, prisjetila se.

    U istom tom razdoblju, natrag u Harkivu, nacisti su sakupili i ubili oko 16.000 židova. Mnogi su ubijeni iz neposredne blizine ili gurnuti u masovne grobnice i ostavljeni da umru .

    Nakon što je Crvena armija 1943. ponovno preuzela kontrolu nad gradom, Margarita se sa svojom porodicom vratila u Harkov i odrasla pod sovjetskom vlašću.

  • Završila je fakultet i postala inženjerka, udala se i dobila sina. Kasnije se razvela i ponovno udala u svojim 40-ima za Valerija Verbitskog, kojeg je opisala kao “dobrog čovjeka”.

    Život joj je bio jednostavan i miran.

    ‘Eksplozija za eksplozijom’

    Taj je mir trajao do 24. februara, kada su ruske snage pokrenule ničim izazvan napad na Ukrajinu, probijajući se kroz njezin grad, granatirajući četvrti, dižući u zrak zgradu vlade i okružujući procijenjenih 1,4 miliona stanovnika Harkova.

    “Nije bilo vode ni struje, nismo mogli kupiti hranu. Postalo je nemoguće živjet. Sirene za zračni napad nikad nisu prestale, bilo je eksplozije za eksplozijom. Pravi rat“, rekla je.

    Sedmice neselektivnog granatiranja od strane ruskih snaga terorizirali su stanovnike Harkova. Deseci hiljada sada su pobjegli iz drugog po veličini ukrajinskog grada u trenucima kada su se dogovorili rijetki i nepouzdani koridori za evakuaciju.

    Isprva je Margaryta odlučila ostati i brinuti se za svog sada slabašnog i bolesnog muža, dok se oslanjala na velikodušnog susjeda za podršku. Ali borbe su postajale sve bliže njihovom domu.

    “Eksplozija nam je raznijela sve prozore. Nakon tog šoka, Valeri je oslabio. Kao da su mu noge izrezane ispod njega“, prisjetila se.

    Opsada i nemilosrdno bombardiranje učinili su svoje: Margarita se probudila ujutro 20. marta i otkrila da joj je muž preminuo u snu.

    “Nismo ga mogli pokopati zbog borbi. Tijelo mu je još uvijek u mrtvačnici“, rekla je.

    Čak ni spomenik koji odaje počast žrtvama holokausta u Harkovu nije pošteđen Putinove takozvane kampanje denacifikacije. Spomenik u obliku menore bio je izbočen granatiranjem , dvije su mu grane iskrivljene i otpuhane.

    Obližnja ploča glasi: “U decembru 1941. – januaru 1942. nacisti su uništili zarobljenike harkovskog židovskog geta u Drobitskom jaru – više od 16 hiljada ljudi – starih, žena, djece – samo zato što su bili Židovi.

    Višednevno putovanje

    Margaryta je znala da je vrijeme da ide. Ona se obratila svom mlađem bratu u New Jerseyju, u Sjedinjenim Državama, a on je žurno pokrenuo njezinu evakuaciju uz pomoć više dobrotvornih organizacija u tri zemlje.

  • “Vrlo je teško vidjeti da je moj lijepi grad, u kojem sam živjela cijeli život, uništen”, rekla je. U srijedu, 30. marta, vozač je pokupio Margarytu u plavom terencu, oštećenom u ranijem raketnom napadu, s razbijenim prozorima prekrivenim plastičnom folijom.

    “Bio je to vrlo težak put. Dobijali bismo informacije usput o mjestima koja su bombardirana i išli po neravnim, neasfaltiranim cestama. Bilo mi je tako mučno”, kaže Margaryta.

    Putovali su dva dana, zaustavljajući se preko noći, preko stotina milja opasnog teritorija sve dok nisu stigli do grada Lavova na zapadu Ukrajine.

    Nakon noći u hotelu, dobrovoljni norveški vozač hitne pomoći ju je prevezao preko poljske granice u Krakow. Ovaj dio putovanja bio je lakši, udobno je sjedila nasmijana i čavrljala o geografiji – zaustavljajući se samo da povremeno nakratko odrijema.

    Ali njezino putovanje još nije gotovo, Margaryta čeka da dobije američku vizu da posjeti brata u SAD-u. Čini se da nije zabrinuta zbog svega što je pretrpjela.

  • “Nisam bila prestravljena”, rekla je o svojih pet sedmica pod ruskim bombardiranjem.

    Na pitanje gdje je pronašla svoju hrabrost, jednostavno je odgovorila: “Dolazi mi”.

    Margaryta insistira da ne želi postati izbjeglica. Preživjela je Holokaust, sada ruski napad, a nada se da će se vratiti u Harkov kako bi pokopala svog muža s kojim je provela gotovo 40 godina i vidjela svoj voljeni grad u miru. (Tuzlanski.ba)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje