SSSR je to krio onda, Zapad danas, riječ je o 100.000 pomrlih, stotinama hiljada oboljelih, a zna se i tko se s istraživanjem ne slaže

I 33 godine nakon nuklearne katastrofe u Černobilu računa se da je u kratkom roku od eksplozije reaktora nuklearke poginuo 31 čovjek. Čak i UN procjenjuje u svojim službenim izvještajima da je direktnih žrtava te nesreće samo 50. No, 2005. je UN procijenio da je od radijacije u tih 19 godina pomrlo 4000 ljudi.

Koliko je ljudi zaista pomrlo od eksplozije reaktora u NE Černobil i radioaktivnog oblaka koji se potom stao širiti preko Evrope i svijeta?

Jedno od osnovnih mjesta s kojih je u svom istraživanju krenula povjesničarka znanosti s MIT-a Kate Brown bio je grad Černihiv, u odnosu na Pripjat i NE Černobil samo nekoliko desetaka kilometara na istok preko Dnjepra, piše Express.hr.

Richard Gray s BBC-a ne navodi o kojem je tačno datumu bila riječ, ali je jasno da je to bio već maj 1986., danima, vjerovatnije čak sedmicama nakon eksplozije u Černobilu, kada je naglo pozlilo stotinama radnica tvornici za prerađivanje vune. U to doba godine, u aprilu i maju, preko njihovih ruku prelazilo je 21.000 tona svježe ostrižene vune s ovaca, radile su u smjenama od čak 12 sati kako bi stigle sve sortirati, oprati i spakirati u bale.

Odjednom je dio radnica bez vidljivog razloga stao krvariti iz nosa. Druge je uhvatila ozbiljna vrtoglavica. Trećima je bila muka i povraćale su. Vlastima je skoro istog trena bilo jasno o čemu bi mogla biti riječ i kada je tim za mjerenje izloženosti radijacije stigao u tvornicu, ispalo je da je radijacija tamo tolika da organizam u sat vremena primi energije radioaktivnog zračenja od 180mSv.

Kao da su satima grlile rendgenske aparate

Prevedeno na doživljaj svakodnevnog iskustva, bila je to godišnja doza radijacije koja se u većini svijeta smatra još uvijek granično sigurnom – u manje od jedne jedine minute. Ludo u toj priči bilo je to što je Černihiv, grad koji je u to vrijeme bio otprilike za 50 posto veći od jednog Splita danas, u procjenama radioaktivne zagađenosti slovio kao područje relativno pošteđeno posljedica černobilske katastrofe.

Na kartama širenja radijacije Černihiv se nalazio u području označenom žutom bojom, za razliku od oker, narančaste, crvene, tamnocrvene ili crne. Razlog za to bio je vjetar koji je tog dana puhao u smjeru zapada, što je bilo točno ono što je od masovnog pomora spasilo glavni grad Ukrajine, multimilijunski Kijev. Černihiv je, dakle, bio čudesno pošteđen.

“Ipak, 298 radnica tvornice dobilo je status ‘likvidatora’, što je inače bio status koji su u prvim danima saniranja nuklearke primili visoke doze zračenja”, objasnila je Brown.

Likvidatori su tada u SSSR-u, kao i poslije u republikama nastalima raspadom te zemlje, imali velike povlastice, što je razumljivo – posebna prava na medicinsku skrb, mjesečne naknade i slične kategorije iz domene socijalnog. Uprkos tome, malo ko bi se mijenjao s njima za životnu sudbinu. Brown je tvornicu posjetila početkom novog stoljeća: “U tvornici je radilo još samo 10 žena (od tih 298).”

Ispalo je da je u balama izmjereno zračenje od čak 30Sv/h, što bi značilo da je rad s tim materijalom bio usporediv s boravkom tačno pod stalno uključenim aparatom za rendgensko snimanje tokom cijelog radnog vremena. Brown nema konačan dokaz za svoju teoriju, ali smatra da se dogodilo to da je dio vune s hiljade ovaca koje su poklane u trenucima evakuacije, nekako, očito protuzakonito, stigla do ove tvornice, skupa s ozračenom vunom iz drugih krajeva sa sjevera Ukrajine.

Do trenutka kada je Brown stigla porazgovarati s preostalih 10 radnica, onih 288 koje tamo više nisu radile bile su ili mrtve ili su zbog raznih zdravstvenih problema otišle u prijevremenu penziju. Čak i ovih 10 koje je tamo zatekla, pričale su kako svaka od njih ima problema s ovim ili onim organom koji je, u odnosu na ostatak tijela, naglo “ostario”.

Umro je svaki osmi

Žene su očito bile pod jako dobrom zdravstvenom skrbi, jer je svaka od njih znala koji tačno radioaktivni izotop kojeg elementa im se u kojim količinama nakupio u kojem organu, kakvu štetu je prouzročio, što ih očekuje u budućnosti… Nakon černobilske nuklearne katastrofe širom SSSR-a status likvidatora dobilo je 600.000 ljudi.

Ruska naučna akademija navodi, međutim, da je u saniranju štete i posljedica eksplozije reaktora 2 u NE Černobil sudjelovalo čak 830.000 ljudi – vatrogasci, vojnici, građevinari, vojska, masa medicinskih radnika i mnogih drugih. Akademija procjenjuje, s dobrim argumentima, da je od tog broja do 2005. godine pomrlo njih između 115 i 125 hiljada, što bi bilo oko 15 posto.

Dio naučne zajednice na Zapadu ne misli da je riječ o realnim brojkama, ali niti Ruska akademija za nauku ne tvrdi da su sve te smrti posljedica nuklearne katastrofe.

Ono što argumentirano tvrdi što je nepobitna činjenica da se od 1988. do 2012. smrtnost među ukrajinskim likvidatorima povećala sa 3,5 smrtnih slučajeva na 1000 ljudi, što je bio normalan prosjek u Ukrajini, na čak 17,5, što znači da je smrtnost među onima koji su jurili direktno u izrazito radioaktivne situacije, pet puta viša od ostatka stanovništva.

Brown je došla do podatka da je Ruska naučna akademija do tako visoke brojke likvidatora došla uzevši u obzir broj ljudi koji su direktno radili na nuklearnoj katastrofi, a koje su ukrajinske vlasti pregledavale i već dobrano u 21. stoljeću, a njih je bilo oko 650.000. To je skoro dvostruko od broja u bazama ukrajinskih vlasti.

Šta se uopće u zdravstvenom smislu događalo s tim ljudima u godinama nakon katastrofe? Još 1988. njih čak 68 posto bilo je zdravo. Ali, 2010. godine zdravo ih je bilo samo 5,5 posto. 63 posto imalo je ozbiljne kardiovaskularne probleme, a 13 posto probleme s nervnim sistemom. Jasno je kakva je bolest mučila preostali, veliki dio oboljelih.

Samo u Bjelorusiji do 2008. registrovano je 40.049 oboljelih od raka. U Rusiji je takvih registrirano 2833. Članak BBC-a ne navodi eksplicitno odakle ta na prvu loptu nelogična situacija da na Zapadu ne prihvaćaju tako lako argumente po kojima bi takve mase mrtvih i ozbiljno oboljelih bile direktno povezane s eksplozijom u nuklearki 1986.

Dan i pol su čekali pod radijacijom

Međunarodna agencija za atomsku energiju navodi da istraživanja o likvidatorima “nisu povezala direktnu uzročnu vezu između radijacije kojoj su bili izloženi” i raka te drugih bolesti. Stvar je u tome da se iz članka između redova očito može iščitavati da krovna svjetska organizacija za atomsku energiju, što znači i biznis s proizvodnjom električne energije u nuklearkama, a svaka masovna proizvodnja energije brutalan je biznis na globalnom nivoui, ne dopušta tako gadan prikaz nuklearne industrije.

Ta je industrija na Zapadu ionako još od Otoka tri milje nebrojeno puta katastrofalno kompromitirana, na Istoku od slučaja s NE Černobil, a ne manjka groznih situacija niti u novijoj hitoriji, kao što je bio slučaj s Fukushimom. Članak u nekim dijelovima oprezno navodi gole brojke. Za evakuaciju 49.614 ljudi iz radničkog grada Pripjata i okolice vlastima je trebalo dan i pol.

Još nekoliko dana potrajalo je dok su iz zone direktne ugroženosti evakuirali 41.986 ljudi iz 80 mjesta u krugu od oko 30 kilometara. A još danima i danima kasnije iz šireg područja evakuirano je ukupno 200.000 ljudi. To znači da su ti ljudi između jednog i pol dana i nekoliko dana kod sebe doma čekali svoju sudbinu okruženi radioaktivnim česticama.

Nekima od onih koji su živjeli najbliže elektrani, naknadno su pronađeni tragovi radijacije u štitnjači kao da su u tom kratkom vremenu 37.000 puta slikani rendgenskim uređajem. Sve kroz zrak i hranu. Među evakuiranima najviša je smrtnost zabilježena 2008. godine, 18 smrti na 1000 ljudi.

Brown je kopala i po starim medicinskim kartotekama po bolnicama od Kijeva unaokolo, sve do Moskve. Pronašla je da je u bolnice u to vrijeme s akutnim simptomima radijacijskog trovanja primljeno čak 40.000 ljudi, velikim dijelom žene i djeca. Velike “zasluge” za prikrivanje ovako masovnih posljedica idu na dušu državnih i političkih vlasti SSSR-a i to se tek sada razotkriva.

Samo, zašto je određenim tijelima i na Zapadu danas teško prihvatiti masovnost smrti i obolijevanja kao posljedicu nuklearne katastrofe iz 1986.? U Bjelorusiji se smatra da je radijaciji tada bilo izloženo 800.000 ljudi. Vlada Ukrajine danas isplaćuje mirovine 36.525 udovica čiji su supruzi registrirani kao umrli od posljedica Černobila.

Raspačavanje ozračene hrane

Od januara 2018. u Ukrajini status žrtava te nesreće ima 1,8 miliona ljudi, od čega 377.589 djece. Zanimljivo je i to da je od 2007. broj registriranih žrtava u Ukrajini pao za 26 posto, što se tumači iseljavanjem i umiranjem tih ljudi. U kontaminiranom području, nadalje, najgora je bila 2007. godina po smrtnosti, 63 posto viša od ostatka zemlje. A to nije i kraj priče.

Brown je otkrila da su vlasti SSSR-a 1986. naveliko koristile i meso, vunu i mlijeko koje je očito bilo kontaminirano. Meso su, naprimjer, podijelili u tri kategorije ozračenosti; visoko, srednje i nisko. Visokoozračeno su smrznuli, u skladu s državnim uputama, do trenutka kad razine radioaktivnosti padnu do kategorije “srednje”.

Srednjeozračeno su miješali s drugim mesom i od toga radili kobasice povišene ozračenosti, ali u kategoriji “nisko”. Vrlo slično se radilo i s borovnicama i drugim vrstama hrane i drugih sirovina. (Express.hr)