Utorak, 12. Novembar 2019.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Poginuo na zidu: Misterij jedine osobe kojoj još ne znaju ime

Prošlo je otada 54 godine, njegovu su smrt istraživali policija i tajne službe obje Njemačke, ali 2019. znaju isto koliko i 1965.

Jednome nikada nisu doznali ime, a prošlo je već 54 godine. Od 1945. do 1988. četiri milijuna Nijemaca pobjeglo je iz Istočne u Zapadnu Njemačku. Ogromna većina njih, oko 3,5 miliona, naprosto je odšetala preko granice do 1961. godine. I to tako da su ljudi do 1952. prelazili granicu između dvije države skoro pa bilo gdje gdje nije bilo baš javno, a od te godine, kad se granica utvrđuje između ostalog i minskim poljima, jedino mjesto za bijeg postaje Istočni Berlin.

1961. DDR gradi Zid i te godine granicu je prešlo samo 8507 ljudi. Do kraja 60-ih broj prebjega preko Zida pao je na samo 2300 godišnje, tokom 70-ih na 868 godišnje, a u 80-ima na samo 334 svake godine.

Pritom se često ginulo. Širom cijele granice prema podacima zapadnonjemačkih službi, od 1945. ukupno je stradalo 916 ljudi. Što se Berlinskog zida tiče, od 13. kolovoza 1961. pobijeno je 239 bjegunaca.

U tom mnoštvu pobijenih jednoj osobi do danas se nije saznalo ime ili bilo što o njoj, osim da je bila riječ o muškarcu u dobi od oko 30 godina, da je bježao s istoka na zapad i, ironično, da ga nisu izrešetali istočnonjemački graničari, nego se tog 19. siječnja 1965. utopio u rijeci Spree.

Berlinski zid u to vrijeme postojao je tek tri i pol godine i, kao što će biti slučaj narednih četvrt stoljeća, naročito u četvrti Kreuzberg koja se nalazi u samom centru grada, ali je tada ležala uzduž samog Zida, cijena kvadrata stanova bila je niska.

Iz razumljivih razloga. Tamo je stoga bilo jeftino i otvoriti poslovni prostor.

U jednom takvom poslovnom prostoru tog predvečerja, zapravo je već pao mrak, dva radnika kompanije “Asphaltchemie” u Koepernicker Straße 13 začuli su zapomaganje iz rijeke, čovjeka koji je kroz zaleđenu rijeku, tamo gdje je ona činila granicu, plivao prema zapadnoberlinskoj obali.

Izvještaj zapadnonjemačke policije u Berlinu od dana poslije navodi ovako: “Kad su se obali približili između 15 i 20 metara, osoba ih je pozvala da priđu još bliže kako bi mu pomogli.”

Problem je bio u tome što je rijeka cijelom svom širinom bila teritorij Istočne Njemačke. Pružiti ruku u rijeku značilo bi povrijediti teritorij države okruženja, i to usred Hladnog rata.

“Oko 10 metara udaljen od zapadnoberlinske obale izbjeglica je naglo potonuo bez utjecaja nekoga sa strane, vjerojatno zbog posljedica pothlađivanja.” Izvještaj dalje navodi da su graničari s druge strane ubrzo shvatili što se dogodilo, da su ispalili po jednu crveni i žutu svjetleću raketu, te da su s tri čamca počeli pretraživati mjesto utapanja bjegunca iz DDR-a.

Nije prošlo dugo i na mjesto tragedije došli su ronioci, također s istočne strane, ali niti oni nisu uspjeli ništa pronaći. Bio je mrak, bila je zima, usto još hladnoratovska granica na samo desetak metara… I odustali su. Puno godina poslije otkrit će se što se događalo s istočnonjemačke strane granice.

  • Za sve pobijene i poginule u pokušaju bijega godinama su se prikupljali što detaljniji podaci o motivima, načinima bijega, opisu smrti, sve kako bi se održala uspomena na desetljeća postojanja Željezne zavjese, one koja je kroz Berlin prolazila sve do istočnih granica Jugoslavije.

    S padom diktature Ericha Honeckera i njegove Partije u Istočnoj Njemačkoj, ubrzo se otkrilo da je te večeri dramu primijetio i jedan istočnonjemački pogranični vojnik, i to dok je bjegunac na Zapad još bio živ.

    Vojnik je čuo njegovo zapomaganje, pokušavao je ručnom svjetiljkom osvijetliti površinu, ali mu nije pošlo za rukom. Zašto nije odmah pucao? Pa naprosto zato što je velika većina i tih istočnonjemačkih vojnika bila dio sasvim normalnih građana, takvih da, ako su već i bili simpatizeri režima, a sva je prilika da velika većina itekako nije bila sretna u kakvim uvjetima živi, nisu bili previše voljni pucati osim ako bi baš morali, ako bi se plašili za vlastitu sudbinu.

    Tako nije pucao niti ovaj vojnik. Na Zapadu sve do pada Zida nisu znali da su istočnonjemački istražitelji, zasigurno predvođeni službenicima Stasija, čim su stigli, na mjesto za koje su procijenili da je bjegunac iz DDR-a ušao u rijeku, doveli pse tragače.

    I uspjeli su. Psi su našli tačno mjesto gdje je ovaj ušao u rijeku, a onda su pronašli i tačan put kojim je iz najizloženijih zgrada prošao do rijeke, gdje je puzao ispod zaštitne ograde, sve unazad do parkirališta u Mühlenstraße odakle je očito krenuo.

  • Pronašli su da je tamo iza sebe ostavio kofer s košuljom, praznom futrolom za naliv-pera i sendvič umotan u list novina tiskanih u Halleu u Istočnoj Njemačkoj 21. septembra 1964.

    Lični dokumenti ili bilo što što bi dalo naslutiti o kome je bila riječ? Baš ništa. I tako sve do 90-ih kad su zapadnonjemačke vlasti ponovo otvorile istragu, da bi je 1995. opet zatvorile bez ikakvih rezultata.

    Tog ljeta, doduše, 1965. u Berlinu, na obalu Spreea 8. jula nasukalo se tijelo utopljenika za koje se posumnjalo da je riječ o tragično stradalom iz januara. No, do danas se to nije uspjelo niti potvrditi niti opovrgnuti.

    Na obali rijeke Spree danas se nalazi spomen obilježje stradalima čija su imena napisana na bijelim križevima. Osim jednog. Za njega je ostavljen samo prazan okvir u obliku križa, bez imena. (Express.hr)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

    Ključne riječi: ,