Raymond Braat je kao nizozemski vojnik 11. jula 1995. bio u bazi UN-a u Potočarima, a danas istinu o genocidu u Srebrenici pokušava prenijeti kroz pozorišne predstave.

Raymond Braat imao je 19 godina kada je kao pripadnik nizozemskog bataljona UN-a otišao u Srebrenicu gdje je trebao, kako mu je rečeno, čuvati stražu između “Srba i nekoliko Turaka”. Nedugo nakon toga, u julu 1995, našao se u bazi u Potočarima gdje je razoružan i pod pritiskom srpskih snaga, odvajao muškarce od žena, koji su poslije toga ubijeni. O tome je i više puta svjedočio pred Haškim tribunalom.

Tek četiri godine nakon tog 11. jula počeo je da kod sebe primjećuje simptome teškog posttraumatskog stresa zbog svega što se desilo.

“Meni generalno ljudi ili nisu vjerovali, ili nisu znali kako da se ponašaju s mojim PTSP-om”, objašnjava Braat.

Njegova terapija u izliječenju trauma postalo je pozorište. Zajedno sa još dva nekadašnja nizozemska vojnika, počeo je igrati u predstavi o PTSP-u, Otvorenih očiju, reditelja Boya Jonkergouwa.

“Predstava je najprije prikazala nerazumijevanje PTSP-a kao pojave, te ljudsku nemoć da se o tome priča”, kaže.

Pogledavši predstavu, holandska mirovna organizacija PAX predložila je da se događaji pokušaju prikaziti ne samo iz perspekitve vojnika, nego i iz perspektive preživjelih.

Tako je nastao komad Opasna imena, prva nizozemska predstava u kojoj se genocid u Srebrenici prikazuje i iz ugla preživjelih, ne samo nekadašnjih vojnika. U njoj učestvuje Alma Mustafić koja je sa 14 godina otišla u Nizozemsku, nakon što je joj je otac, koji je u to vrijeme radio za bataljon Ujedinjenih nacija, razdvojen od porodice i ubijen u julu 1995.

Ona je više od jedne decenije vodila pravnu bitku koja je završena presudom Vrhovnog suda da je vlada Nizozemske kriva za smrt njenog oca Rize. Također, Mustafić koja predaje na Univerzitetu Utrecht izborila se da predmet o genocidu u Srebrenici bude uveden u formalni obrazovni program.

Važan razgovor

Prvi susret i spajanje Mustafić i Braata kako bi se realizovao projekat o Srebrenici nije prošao lako, jer je, prema riječima ovog veterana, njegova početna pozicija bila da se brani zbog onoga što se dešavalo tog jula, kada su se i on te Alma i njena porodica našli na istom mjestu.

Takva diskusija između njih dvoje prenesena je i u jednoj sceni nabijenoj emocijama na kraju predstave, gdje Mustafić obraćajući se Braatu poziva na odgovornost nizozemske vojnike jer nisu učinili sve što su mogli da zaštite civile u Potočarima koji su ubijeni pred njihovim očima.

“Ljudi su ubijeni napolju, silovani, prerezano im je grlo”, emotivno odgovara Mustafić na sva opravdanja Braata zašto nisu mogli da zadrže civile u prenatrpanoj bazi.

Kako kaže Braat, ovakve rasprave razvile su se i prilikom prvih susreta sa Almom a dovele su do više razumijevanja između njih dvoje.

“Ja sam se uglavnom samo branio, ali slušajući jedno drugo počeli smo imati razumijevanja za drugu stranu. Stvari su postajale jasnije. Taj dijalog je defintivno vrlo bitan. Kako smo sve više razgovarali, ti razgovori su postajali bolji i imali smo više razumijevanja jedno za drugo. Sve smo se više i poštovali. Taj sukob također pokazuje i koliko sam bio nemoćan i bijedan. I zato je taj razgovor između ostalog i važan.”

Pored ovakvog katarzičnog dijaloga, predstava Opasna imena drugačija je jer i prvi put nizozemski vojnik, Braat, daje priznanje i kaže: “Znali smo da će ovi ljudi umrijeti.”

‘Dan ozdravljenja’

Osim pred nizozemskom publikom, predstava je odigrana i u narodnim pozorištima u Sarajevu i Tuzli, a Braat ističe da je igranje u BiH za njega bilo drugačije nego u njegovoj zemlji.

“Igrajući u predstavi dok smo bili u Bosni, primijetio sam da je moj sram nestao jer sam dobio poštovanje od ljudi koji su me gledali. Mislim da više od ovoga nisam ni mogao učiniti”, kaže.

On se nakon 1995, četiri puta vraćao u Srebrenicu, a prvi put je, opisuje, bilo veoma potresno za njega.

“I to toliko da više nisam mogao voziti, nego sam vožnju morao prepustiti svojoj supruzi. Otad je Bosna postala moja druga domovina. U Bosni se uvijek osjećam lijepo i smireno. Sa dosta ljudi sam razgovarao, i svi ti razgovori su bili veoma ugodni.”

Kako objašnjava, Srebrenica je promijenila njegov život a istinu i način da je prenese svijetu pronašao je u pozorištu. To je također njegov put ka ozdravljenju. Zbog toga ističe da je 11. juli za njega bio i ostao vrlo bitan datum, “nešto kao dan ozdravljenja”.