Predsjednički izbori, za Erdogana treći po redu, možda će biti prvi koje nije ubjedljivo dobio u prvom krugu.

Čak ankete kažu da postoji velika šansa i da ih izgubi. Šta god da turski glasači odluče jedno je sigurno – Erdogan je obilježio prethodne dvije decenije u Turskoj i transformisao ovu zemlju, piše nova.rs.

Erdogan je čovjek kojeg politički protivnici optužuju da je autokrata, pa čak i diktator, koji guši slobodu medija, zatvara neistomišljenike, krši ljudska prava i slobodu govora i „na mala vrata“ gasi sekularizam u Turskoj.

Oni koji ga podržavaju kažu da je Erdogan od Turske napravio svjetsku silu, podigao ekonomiju i da je zaslužan za veliki broj infrastrukturnih projekata širom zemlje.

Politički uspon počeo sa mjesta gradonačenika Istanbula 1994. godine, velegrada u koji se njegova porodica doselila šezdesetih godina.

Odrastao je u veoma religioznoj porodici u siromašnom, radničkom naselju Kasim Paša gdje je kao dijete prodavao lepine i limunade da bi zaradio.

U mladosti je igrao fudbal i pohađao islamske škole. Ovaj posljednji podatak je, kažu njegovi biografi, u velikoj mjeri uticao na njegove konzervativne stavove.

Did you know? Turkey's President Recep Tayyip Erdoğan used to be a semi-professional footballer when he was young. pic.twitter.com/tq8dS5b1pK

— ilmfeed (@IlmFeed) June 24, 2018

Tokom sedamdesetih godina, u vrijeme kada je bio student menadžementa, postao je aktivan u islamističkim krugovima, učlanio se u „Partiju blagostanja“ i do sredine devedesetih stigao do samog vrha stranke.

Na izborima za gradonačenika Istanbula 1994. godine, Erdogan je na iznenađenje mnogih sa lakoćom pobijedio.

Analitičari su uglavnom tvrdili da je uspjeh njegove kampanje posljedica činjenice da se obraćao „običnom čovjeku“, izbjeglicama iz ruralnih dijelova Turske koje su u potrazi za boljim životom došle u Istanbul, onim porodicama koje su, poput njegove u Kasim Paši, živjele teško.

Obećavao je velike projekte, od infrastukturnih poput produžetka linije metroa, izgradnje aerodroma i željeznice, do izgradnje vododvoda i povoljnih stanova koje radnička klasa može sebi da priušti. Do današnjeg dana, Erdogan je zadržao taj stil kampanje.

Vlast na nacionalnom nivou preuzeo je 2002. godine svojom novom Strankom pravde i razvoja (AKP). Tokom prve decenije Erdoganove vladavine, ekonomski rezultati su ga učinili popularnim, iako je u istom periodu turski san o pridruživanju EU okončan.

I tada su ga kritičari optuživali da guši slobode, demokratiju i krši zakone, ali sa ulaskom u drugu deceniju njegove vladavine optužuju ga i da je diktator. Čak 2013. godine širom Turske izbile su demonstracije protiv Erdogana i njegovog autoritativnog stila vladanja, ali je on i to uspio da preživi.

Ti protesti, nazvani Gezi protesti po parku u Istanbulu iz kojih su počeli, smatrani su najvećim izazovom Erdoganove vladavine sve do 15. jula 2016. godine. Tada je dio vojske pokušao da sruši Erdogana vojnim pučem – događaj koji se danas smatra jednim od ključnih tačaka Erdoganove karijere.

Te kobne noći ubijeno je oko 400 ljudi, ali predsjednik Turske uspio da opstane na vlasti. Od tada do danas, uhapšeno je na desetine ljudi u vezi sa ovim događajem, zbog čega je Erdogan često bio na meti kritika zapada.

Sljedeći korak bilo je raspisivanje referenduma 2017. godine na kojem je promijenio ustav i parlamentarni sistem promijenio u predsjednički – odnosno svu vlast koju je već posjedovao i formalno je prebacio u svoje ruke.

Ovaj potez nije naišao na odobravanje na zapadu, ali Erdogan nije mario. Na kritike je odgovarao glasno, kričari, novinari i opozicionari nerijetko su završavali iza rešetaka, dok je tada i zvanično najjači čovjek Turske pokušavao da svoju zemlju pozicionira kao svjetsku silu aktivno uzmajući ulogu u sukobu u Nagorno-Karabahu, Libiji, Siriji, balansirajući između Rusije i SAD.

Ekonomski gledano, Erdogan jeste podigao Tursku. Tokom njegove vladavine, Turska je ušla u top 20 svjetskih ekonomija, ali upravo je ekonomija ono što bi sada moglo da mu se obije o glavu.

Naime, već nekoliko godina unazad džepovi običnih Turaka su sve prazniji, a inflacija raste skoro nevjerovatnom brzinom. Godine korone i zatvaranja turskih plaža nisu nimalo pomogli da situacija bude bolja. Naprotiv.

Erdoganova popularnost pala je na 45 posto i čini se da to dosta govori o razočaranju Turaka, posebno ako se ovaj rezultat poredi sa najvećim konkurentom Kemalom Kiličdarogluom iz stranke CHP koji mu „bježi“ i za pet odsto.