“Ovdje je ostalo malo ljudi koji bi mogli posmatrati kako voćke cvatu i uživati u tulipanima koji niču u gustoj travi. Desetine hiljada su pobjegle odavde.

Osim šuštanja lišća i laveža psa, granatiranje koje se čuje negdje u daljini među rijetkim je preostalim zvukovima u ovom kraju”, tako počinje emotivna reportaža Luise Loveluck u Washington Postu iz gradića Kramatorska na istoku Ukrajine.

Kramatorsk je samo 20 kilometara od ruskih snaga koje ga žele zauzeti.  Kramatorsk je grad duhova – ulice su puste, trgovine zatvorene, zgrade uglavnom prazne. Ali u gradskoj vijećnici i bolnicama neki su odlučni ostati – piše Loveluck. “Gledajući svoj napušteni stambeni blok i njegove zarasle vrtove, 25-godišnji Nikolaj Oleksejevič, stalno si postavlja jedno pitanje – Zašto!?

On je jedan od brojnih volontera koji prolaze kvartovima u potrazi za onima kojima je potrebna pomoć. Dostavljaju hranu i lijekove. Čini sve što može kako bi uvjerio starije ili nemoćne da odu, piše Jutarnji.hr.

Ruska invazija na Ukrajinu traje dva mjeseca, no na istoku zemlje borbe traju godinama. Velike dijelove Donbasa, gdje se nalazi Kramatorsk, od 2014. kontroliraju ruski separatisti. Od tada je u oružanom sukobu ubijeno najmanje 14.000 ljudi. No, za stanovnike koji su ostali u gradu rizici su veći nego prije, piše Washington Post.

Prema podacima UN-a, najmanje 1100 civila u Ukrajini je ubijeno je u ova dva mjeseca rata. Ruske snage optužene su za ratne zločine, uključujući namjerno gađanje civila i bolnica. S područja koja su zauzeli, govore svjedoci, dolaze strašne priče o prisilnom regrutiranju, ali i mučenju ljudi i iživljavanju nad njima. Stanovništvo Kramatorska se smanjilo s 200.000 na samo 40.000, kažu lokalni dužnosnici, a većina onih koji su ostali su starije osobe, koje se ne žele ili ne mogu evakuirati. Volonteri i liječnici koji ostaju brinuti o njima često su se suočavali s otporom vlastitih porodica.

“Ovo izgleda kao moj privatni rat“, kaže je Oleksejevič. Satima se svađao s nekom bakom i djedom, govoreći im da nije sigurno. Trebali su mu sedmice i više novca nego što je Oleksejevič ikad zamislio – više od prosječne mjesečne plaće – ali na kraju je 8. aprila pronašao za njih dva mjesta u autobusu. Taj dan trebao je pomagati na željezničkom kolodvoru dok su tisuće stanovnika čekale evakuaciju, ali je odlučio prvo otpratiti baku i djeda, da bude siguran kako se neće predomisliti.

Čak i na autobusnoj stanici njegovi baka i djed nisu se dali, bilo ih je teško nagovoriti, ali na kraju su se ipak ukrcali u autobus. Nekoliko minuta poslije zazvonio mu je telefon. “Jesi li dobro? Jesi li dobro?” pitala ga je njegova prijateljica i jecala. Željeznički kolodvor u Kramatorsku bombardirale su ruske snage, rekla je – poginuli su deseci civila. Kad je poziv završio, stiglo je poruka. Jedan od volontera – onaj s kojim se trebao susresti – nestao je. Našli su ga mrtvog na platformi.

“To mi je bio najteži dan”, rekao je Oleksejevič. Proganja ga misao je li njegov prijatelj poginuo jer je njega čekao.

Za mnoge lokalne dužnosnike ostanak u gradu smatra se dužnošću. Godine 2014. mnogi su otišli nakon što je ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič, kojeg je podržavala Rusija, pobjegao iz zemlje. “Tada se sustav urušio, pa ovaj put moramo biti sigurni da će i dalje funkcionirati”, rekla je Tatjana Ignatčenko, glasnogovornica lokalne vlasti.

Dok su novinari Washington Posta obilazili gradsku vijećnicu, ove sedmice, sirena je zavijala čak četvrti put toga dana – i Ignatčenko se spustila sklonište. “Shvaćamo da su rizici deset puta veći nego 2014. jer nas Rusi gađaju suvremenim oružjem. Sada se čine nadmoćnima”, rekla je, smještena na klimavom krevetu koji se koristi za odmor vojnika.

“Trenutno nema sigurnog mjesta u Ukrajini.”

Ignatčenko svakodnevno broji žrtve, a svaki gubitak boli, ali kaže da nastoji tretirati sve te informacije kao gole činjenice da bi mogla preživjeti i ostati normalna od brojki mrtvih koje joj pristižu na stol. “Ne možete učiniti ništa u vezi s činjenicom. Morate samo razmisliti o tome kako možete pomoći i blokirati svoje emocije“, kaže Tatjana. Ima veliku energiju. Ona je iz Mariupolja – opkoljenog grada za koji se vjeruje da je mjesto jednog od najvećih stradanja u ovom ratu.

Nekoliko dana nakon što je voz pogođen, Oleksejevič je rekao da je otupio, da su mu emocije blokirane. Jedne noći istuširao se vodom toliko vrućom da se gotovo opekao. Ignatčenko, pak, kaže da samo radi jer će se slomiti ako se preda emocijama. “Ne mogu se predati emocijama, to bi me dotuklo”, kaže ona.