Otkako su ruske snage krajem marta potisnute iz okolice Kijeva, u Buči, predgrađu glavnoga grada Ukrajine, pronađeno je više od 1000 tijela ubijenih civila koji su na brzinu pokopani u plitke grobove.

BBC saznaje kako je oko 650 ljudi pogubljeno, a njihova reporterka Sarah Rainsford istražuje što se dogodilo u dječjem ljetnom kampu Radiant, koji se sad tretira kao mjesto zločina.

Više od 1000 civila ubijeno je u regiji Buča tokom mjesec dana ruske okupacije. Većina nije umrla od gelera ili granatiranja – visoki policijski dužnosnik tvrdi kako je više od 650 ljudi likvidirano od strane ruskih vojnika. Sad Ukrajina traga za njihovim ubicama.

Volodimir Boičenko (34) prije invazije živio je u Hostomelu, blizu aerodroma na koji su sletjele prve ruske snage kojima je cilj bio srušiti ukrajinsku vladu. Kad je njegova sestra Aliona Mikitiuk odlučila pobjeći prije eskalacije krvavoga sukoba, molila je Volodimira da joj se pridruži. On je bio civil, a ne vojnik, ali htio je ostati i pomoći. Dane je provodio tražeći hranu i vodu kako bi ih odnio susjedima, među kojima je bilo i puno djece, koji su ostali zarobljeni u podrumima gdje su se skrivali od stalnih granatiranja i zračnih napada.

‘U glasu mu se osjećao strah’

Volodimir je prije rata bio zaposlen u trgovačkoj mornarici, a kad je počela ruska invazija, jedva je uspijevao telefonirati obitelji i javiti im da je (još) na sigurnom. Sestra Aliona nervozno je čekala njegove kratke pozive; on je morao tražiti uzvisine kako bi uopće došao do signala, a često zbog jakoga granatiranja nije niti mogao napustiti sklonište. Kako su dani prolazili, zaliha hrane bilo je sve manje, a uskoro su i ceste bile blokirane pa je bijeg iz pakla Hostomela postao nemoguć. Aliona se posljednji put čula s bratom 8. marta.

– Rekao mi je da me voli i da se ne brinem za njega, a u glasu mu se osjećao strah – rekla je Aliona jecajući. Četiri dana kasnije, susjedi su vidjeli Volodimira blizu kampa Radiant, ali zatim je nestao.

Borbe oko Kijeva u martu su bile vrlo intenzivne, a gradić Buča našao se u epicentru. Nakon povlačenja ruskih vojnika početkom aprila, otkriveni su strašni prizori koji su šokirali svijet – ulice su bile prepune ubijenih civila. Moskva je uporno tvrdila kako su ubojstva bila inscenirana, a ukrajinski istražitelji na teritoriju koji je sad opet pod njihovom kontrolom počeli su prikupljati čvrste dokaze protiv ruskih agresora.

– Ne znamo kakvi su Putinovi planovi, zato i radimo što je brže moguće, u slučaju da baci bombu i uništi nam sve dokaze – izjavio je šef regionalne policije Kijeva, Andrij Niebitov.

Ti dokazi uključuju izrešetane civilne automobile, vozila na koja je pucano dok su ukrajinske porodice pokušavale pobjeći iz Buče. Na prozoru jednoga od njih još stoji bijela tkanina, koja je ruskim vojnicima trebala pokazati kako im stanovnici nisu nikakva prijetnja.

Kad su 4. aprila u ljetnom kampu Radiant otkrivena tijela, među njima je bio i Volodimir Boičenko. Njegova sestra Aliona sedmicama je mahnito zvala bolnice i mrtvačnice. Bezuspješno. A toga dana dobila je fotografiju na kojoj je odmah identificirala voljenoga brata.

– Mrzim ih, mrzim ih svakom stanicom svojega tijela. Znam da je to pogrešno reći, ali oni nisu ljudi. Na tijelima tih muškaraca nije bilo niti jednoga centimetra koji nije bio pretučen – kaže Aliona o Volodimirovim ubicama.

‘Znamo da su bili mučeni’

Petorica muškaraca pronađeni su kako čuče na koljenima, pognutih glava i ruku vezanih na leđima.

– Znamo da su bili mučeni. Ruska vojska prešla je svaku granicu u ovome ratu. Oni se nisu borili protiv ukrajinskih vojnika, oni su otimali i mučili civilno stanovništvo – rekao je šef policije za BBC.

Neki ruski vojnici navodno su bili i previše neoprezni u prikrivanju svojih tragova pa su ukrajinske jedinice teritorijalne obrane na nekim napuštenim položajima čak otkrile popise s imenima vojnika, podatke o njihovim putovnicama i brojeve mobitela.

Dosad je registrirano više od 11.000 potencijalnih slučajeva ratnih zločina, a ukrajinske sigurnosne službe u pomoć su pozvale civile koji su u digitalnom smislu dobro potkovani.

– Osjećam se dužnim pomoći. Razumijem da će biti jako teško i da se mnogi slučajevi neće riješiti. Ali ovih sedmica važno je pronaći što više informacija – kaže Dmitro Repliančuk, novinar na portalu slidstvo.info, koji je prije rata radio na razotkrivanju korupcije unutar ukrajinskih tijela za provedbu zakona. Sad je udružio snage s tužiteljima, pretražuje internet u potrazi za dodatnim podacima koji bi mogli pomoći u hvatanju osumnjičenih ratnih zločinaca.

U dječjem ljetnom kampu Radiant među nosilima je pronađen jedan potencijalni trag – radi se o omotu paketa koji je žena po imenu Ksiuka poslala ruskom vojniku čije su ime i vojna jedinica bili jasno označeni. Jedinica 6720 nalazi se u Rubcovsku u regiji Altai u Sibiru, a ista se i ranije povezivala s Bučom kad su vojnici iz toga grada uhvaćeni na snimkama nadzornih kamera dok su rođacima slali ogromne pakete pune robe koju su opljačkali iz ukrajinskih domova. 

– Još ne možemo biti sigurni jesu li vojnici iz Rubcovska bili stacionirani u dječjem kampu i jesu li bili ondje kad su muškarci ubijeni. Policija najprije treba utvrditi tačno vrijeme smrti. Radimo na tome, ali to ne ide tako brzo. No kamp Radiant očito je bio vojni stožer pa bi trebao postojati i njegov zapovjednik. Vojnici nisu mogli nikoga pogubiti bez zapovjednikova znanja. Dakle, prvo ćemo pronaći organizatore, a onda ćemo tražiti i izvršitelje – objašnjava šef regionalne policije Kijeva, Andrij Niebitov.

Preko puta kampa Radiant, iza crkve koja je danas prepuna rupa od gelera, dio Buče polako opet pokazuje nove znakove života. Dječaci trče po dvorištu, a mala lokalna trgovina ponovno radi. Mještani razgovaraju o danima kad su ruski tenkovi ušli u njihov grad, o vojnicima koji su divljački pucali i pijani lutali ulicama, provaljivali u kuće i krali iz njih. Prisjećaju se i jednog susjeda koji je iz ljetnog kampa pobjegao i sklonio se u njihovoj stambenoj zgradi.

‘Gdje su fašisti?’

Viktor Sitnitski ekipi BBC-ja u telefonskom razgovoru prepričao je detalje pakla iz kampa Radiant. On trenutačno boravi u zapadnoj Ukrajini, a ruski vojnici oteli su ga, kaže, početkom ožujka na ulici. Vezali su mu ruke i navukli kapu preko očiju, a zatim ga odvukli u podrum za koji je siguran da se nalazio na području dječjega kampa. Ondje su mu polijevali noge hladnom vodom kako bi se smrznuo, a na glavu su mu prislonili pištolj.

– Stalno su govorili: ‘Gdje su fašisti? Gdje su trupe? Gdje je Zelenski?'… Jedan od njih spomenuo je Putina, a kad sam mu rekao nešto bezobrazno, udario me… Bio sam ljut na svoje otmičare, ali i prestravljen – prisjeća se Viktor, koji je svojedobno radio u Moskvi s muškarcima iz Sibira i užasnula ga je činjenica što se Rusi sad prema njemu ponašaju tako brutalno. Još ga je više rastužilo kad je saznao da je jedan od ruskih vojnika ondje upravo iz Sibira.

– Tužno je što su se naši djedovi zajedno borili protiv nacista, a sad ste upravo vi fašisti – rekao mu je taj Rus.

A onda se Viktoru posrećilo. Došlo je do jakoga granatiranja i kad je shvatio da ga otmičari više ne čuvaju, pobjegao je iz kampa.

– Imao sam veće šanse za preživljavanjem pod granatiranjem, nego da ostanem u tom podrumu. Već su mi bili prislonili pištolj uz glavu, koliko bi im onda trebalo da povuku okidač – pita se Viktor. (jutarnji.hr)