U Berlinu se proslavio kao dobitnik Srebrnog medvjeda. I činilo se da će taj donijeti prekretnicu u njegovom životu. Nazifa Mujića se itekako dobro sjećaju na Berlinalu, rekao je za DW kustos festivala Thomas Hailer.
Kako ste saznali za vijest o smrti Nazifa Mujića?
“Kad se vijest pojavila u bosansko-hercegovačkim medijima, nazvala nas je jedna od naših prijateljica producentica. I moram priznati da je mene ta vijest totalno pogodila. Ja sam u ovih zadnjih pet godina često mislio na njega. Vrijeme koje smo proveli s njim i njegovim filmom je bilo vrlo intenzivno i tada su se bila otvorila jedna vrata… Nazif i njegova obitelj su se počeli nadati da će se u njihovom životu nešto moći promijeniti, da će se sve okrenuti na bolje. Svi znamo da je obitelj kratko nakon toga došla u Berlin i ovdje pokušala dobiti azil. Ali to je bio jako, jako mukotrpan proces za obitelj.”
I Berlinale se u njemu angažiralo, pokušalo porodici pomoći, ali bez uspjeha…
“Cijeli slučaj je bio vrlo kompleksan. Mi smo mu angažirali jednu jako dobru odvjetnicu i s naše strane pokušali učiniti sve što je bilo u našoj moći. Prvi pokušaj je propao, zahtjev je odbijen, ali Nazif je ostao u Berlinu i htjeli smo startati još jedan pokušaj. Imali smo i veliku grupu ljudi koji su nam pružali podršku, i poznatih… Nazif i njegov film su imali puno fanova, ali obitelj više nije htjela čekati i otišla je. Otada je bilo teško održavati kontakt.”
Nazif Mujić je prodao svog Srebrnog medvjeda, to je isto bila vijest koja je šokirala javnost. Ovakve priče vjerojatno ne doživljavate svaki dan na festivalu. Jeste li razočarani kad vidite kako je svijet na crvenom tepihu jedno, a stvarnost, svijet izvan njega, nešto sasvim drugo? Frustrira li Vas ta nemoć? Spoznaja da se svijet na ovaj način ne može učiniti boljim?
“Ja vjerujem da može. I nije baš tako rijetko da doživljavamo ovakve potresne priče. Evo, ja sam upravo sada izašao iz press-konferencije norveškog filma „Utoya, 22. srpnja” i razgovarao sam s troje preživjelih napada na tom otoku koji su bili svjedoci i redateljevi savjetnici. Mi smo ovdje na festivalu puno bliže stvarnosti nego što se to često misli kad se vide slike sjaja i glamura. I ja stvarno nisam prestao vjerovati da možemo promijeniti svijet. Kad je Jasmila Žbanić dobila ovdje Zlatnog medvjeda (za film „Grbavica“ 2006., op.a.) nije prošla ni godina dana, a zakon je izmijenjen i žrtve silovanja tijekom opsade Sarajeva su dobile mirovine. Ima još takvih primjera. Mi smo zato čvrsto uvjereni da možemo promijeniti neke stvari. I nadamo se da je barem vrijeme provedeno ovdje u Berlinu unijelo malo svjetla u život Nazifa Mujića i njegove obitelji.”
