Petak, 29. Marta 2024.
Tuzlanski.ba logo

Borba s posljedicama, a ne uzrokom: Ko je pucao po Parizu? (VIDEO)

Preuzmite sliku

Terorizam, strah i prijetnje. Narodu i svijetu. Osvete na sve strane. I borba s posljedicama, a ne uzrokom. Za oprez više.

Ponovo Pariz. 132 mrtvih. Prije toga Charlie Hebdo i 12 mrtvih. Prije toga Breivik. Prije njih London. Pa Madrid. Terorizam s kojim se ne znamo nositi, gdje niko nije siguran. Strava na ulicama Pariza. Solidarnost sa Francuskom, velike riječi o solidarnosti čovječanstva. Crna odijela koja zatvaraju oči pred zločinima nekadašnjih saveznika koji su postali neprijatelji. Predvidive mjere odmazde koje su zapravo pobjeda terorista. Vanredno stanje, mjere protiv terorizma, zračni napadi, zatvaranje džamija u kojjima se okupljaju radikali.

Ko je pucao po Parizu? Nisu to oni iz stereotipa o teroristima s Bliskog istoka. Da je to tako jednostavno, napada ne bi ni bilo. Problem je dublji, tinja decenijama i eksplodirao je. Pucaju djeca iz druge ili treće generacije migranata, djeca koja su rođena i odrasla u Francuskoj, govore francuski no ta ih zemlja nikada nije prihvatila. Njihovi su očevi i djedovi šutjeli i radili. Djeca su im odrastala otuđena u zemlji u kojoj su rođeni, odsječeni od zemalja iz kojih su im korijeni. Nisu praktični vjernici, rijetko su išli u džamiju. Ali su se osjećali isključenim, poniženim. Govorili su i mislili francuski. Ali su uvijek za sve druge bili i ostali Arapi. U predgrađima, sa lošim i slabo plaćenim poslovima, na ulicama punim oružja. Tako je pomiješan zapaljivi koktel gnjeva, odbačenosti… Koktel spremljen za lovce na ljudske duše. Njihovo aktiviranje je bilo jeftino. Bin Ladenov napad na New York bio je skup. ISIL ih je privukao internetom, organizirani su u male ćelije u kojima sami odlučuju kako funkcioniraju. I kada će se aktivirati. A to je skoro pa nemoguće spriječiti. I postižu cilj. Scene haosa, strah, panične reakcije, odmazda. Upravo ono što ISIL I želi. Odmazdu nad evropskim muslimanima i još ospežnije i skuplje vojne akcije. Pate svi. Ne samo nesretnici koji bježe iz Sirije. Najveće žrtve su muslimani. Oni koje ubijaju u Bejrutu, Siriji, Iraku, Nigeriji, ali i tamošnji kršćani, alaviti, jazidi. Oni koji se ustvari i najviše bore protiv ISIL-a. Prve rezultate terorističkih akcija iz Pariza moći ćemo vjerovatno vidjeti već narednog mjeseca. Kada su u Francuskoj regionalni izbori. I na kojima će Nacionalni front Marine Le Pen dobiti još više glasova. Rast će i snaga desničara u Mađarskoj, Britaniji, Njemačkoj, Poljskoj… Njima su izbjeglice iz Sirije meta. I krivci za sve. Što je licemjerno. Isto onako kako smo i sami licemjerni. Zgražamo se, lajkamo, šerujemo Ajfelov toranj. Pišemo umne statuse. Da, treba vikati iz sveg glasa zbog mrtvih na koncertu, na stadionu u Parizu. Ali ne palimo uvijek svjetla trobojke. Nismo uvijek Charlie Hebdo.

Nismo palili svjetla za malog Aylana. Slika malog tijela zarivenog u pijesak turske plaže šokirala je svijet na dan ili dva. Ali isti taj svijet tražio je odmah da se slika tjelešca kojeg je izbacilo more ne objavljuje. Jer uznemirava. I o tome se, treba li objaviti ili ne, raspravljalo danima. Svijet zbog Aylana nije ostavljao cvijeće pred ambasadama, nije molio niti palio svjetla u tri boje za dječaka koji izgleda isto onako kako naša djeca izgledaju na porodičnim fotografijama sa mora. Sandalice, šorc, majica. Sređen za šetnju i sladoled. Svijet je optužio Aylanovog oca da je kriv za smrt vlastite djece. Samo u protekla dva mjeseca u grčkim vodama poginulo je 77 djece. Četiri školska razreda. Oni su samo statistika. Njihovih slika nema, zbog njihove smrti ne osvjetljavamo nikakve građevine. Ni Vijećnicu, ni Stari most. Ni Banski dvor.

Ne palimo svjetla, ne mijenjamo statuse, mijenjamo samo kanale s ružnim vijestima daljinskim upravljačem. Onako kako su na Zapadu mijenjali dok su gledali nas kako ginemo. Dan prije Pariza jedva da smo primijetili da su oni koji su pucali po Parizu u Bejrutu ubili 43 ljudi. U šoping centru. Nije nas bilo briga kada je prije nekoliko dana u Jemenu ubijeno 30 mladih ljudi. Kada je desetogodišnja djevojčica daljinski dignuta u zrak na pijaci u Nigeriji ubivši 20 ljudi. Kada je Boko Haram pobio čitav jedan grad na granici sa Čadom. Kada sruše ruski avion sa 224 putnika.

I sada, nakon užasa sa ulica Pariza, pitamo se ko je slijedeći? Gdje će pući, ko će na nas zapucati. Čudimo se Vijestima ummeta, sikćemo bijesni što među nama žive oni koji slave ovakvu smrt. Koji najavljuju novu krv. Tražimo da se to skloni sa interneta, jer mi nismo takvi. A brzo zaboravljamo da je naša krv već pala. Zaboravljamo Mostar. Bugojno. Bombu u FIS-u. Zaboravili smo Zvornik. Onu budalu ispred ambasade koja nikog nije ubila samo zato što nije bila dovoljno obučena za to. To smo mi, naša pamet i sjećanje traje tri-četiri dana. Jesmo li išta iz smrti naših policajaca naučili? Jesmo li palili svjetla ili smo relativizirali? Sada nema izgovora, mora se bez rezerve, bez ikakvog ‘ali’ osuditi smrt u Parizu. Vikati da to nije niti će ikada biti i u naše ime. Ali puno važnije od toga je upitati sami sebe – hoćemo li shvatiti da mi sami u BiH moramo uraditi sve da bez straha gledamo utakmice, da idemo na koncerte, da izlazimo na večere? Mnogo toga nam nedostaje. Ali ako nam ostane samo strah, vječito traženje izgovora i podozrenje od najbližih, a samo malo drugačijih – onda nemamo ništa.

federalna.ba

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

Ključne riječi: , ,