Recepti za univerzalno kupanje u ružičastom prodaju se u svakoj lošijoj knjižari. Sami kujemo svoj pink.Opako frustrira ta pričica o kovaču i sreći. Da sam ambiciozniji, brži, mlađi, ljepši, da uvijek, baš uvijek thinkam pink, strpao bih sreću u džep poderanih hlača. Presretna sam što znam da je jedina prava sreća spoznaja da je samo nesreća ono u čemu živiš, ono što te stalno prati, ono što te čeka na kraju.

Znanci i prijateljica mi zamjeraju što jedina u društvu ne thinkam pink. Od takvih poput mene treba bježati. Depra je zarazna a sreća čuči iza svakog ugla. Smiješi se. Treba je samo zgrabiti za ružičastu guzicu.

Pitala sam okolo što je sreća. Bolesnima je to zdravlje. Siromašnima lova. Onima u braku život bez partnera. Oni koji su sami sreću vide kao osluškivanje stenjanja tijela pored sebe.

Ljudi bez djece srećom nazivaju noćnu dernjavu popišane bebe. Ljudima sa djecom sreća je album bez fotografije nafiksanog maturanta. Zaposlenima je sreća dobiti novi posao. Nezaposlenima dobiti bilo kakav posao.

Neki moji znanci nadaju se da će postati Indijci i ostatak života provesti na obali Gangesa. Anonimci sanjaju da će jednom u životu glavom bez obzira bježati od paparaca.

Slavni maštaju o kretanju ispočetka. Bez promocija glupih filmova, bez straha od godina, bez užasa koji te ždere dok čekaš kako će na blagajnama proći najnovije smeće koje si snimio.

Stari su nesretni jer nisu znali da su, kad su bili mladi, trebali biti sretni jer su mladi. Mladi su nesretni jer bi željeli u životu uživati sad i ovdje a bez novaca sreće nema…

Svako normalno ljudsko biće je nesretno ali to ne smije biti. Prodaje nam se teza da ćemo doći do sreće ako promijenimo sebe. Oni koji vladaju našim životima lukavo od nas skrivaju da bismo se zaista usrećili kad bismo promijenili sve oko sebe.

Ako jesi ono što jesi, u mom slučaju depresivna gospođa koju bijeda oko nje nagoni da mrzi ružičasto i na dječjim gaćicama, moraš objašnjavati zašto nosiš mrak.

Ne uzbuđuje me to. Udavite se u pinku, lovci na sreću! Ja ne želim biti netko drugi. Čovjek bi se morao pomiriti sa crnilom u sebi, što sipi fali, i spoznati da se ne može promijeniti.

A i zašto bih se, ja, primjerice, promijenila? Da bi bilo ružičasto. Kome? Mome mužu, djeci, njihovim partnerima, unucima, znancima? Kako ja njima promjenom sebe mogu pomoći kad oni ne znaju što ih zaista usrećuje?

Recepti za univerzalno kupanje u ružičastom prodaju se u svakoj lošijoj knjižari. Sami kujemo svoj pink.

Opako frustrira ta pričica o kovaču i sreći. Da sam ambiciozniji, brži, mlađi, ljepši, da uvijek, baš uvijek thinkam pink, strpao bih sreću u džep poderanih hlača.

Presretna sam što znam da je jedina prava sreća spoznaja da je samo nesreća ono u čemu živiš, ono što te stalno prati, ono što te čeka na kraju.

Ne želim prema smrti putovati nasmiješena poput retardirane Mona Lise. Boli me kurac za naputke iz knjiga, teve emisija i preglupih novina koje sam davno prestala čitati.

Ej, Ružičasti! Jeste li normalni? Stvarno mislite da imate pravo na izbor? Ja znam da ga nemam. Tamna sam da mračnija ne mogu biti. Ne, ne, ne i ne! Neću svršavati ružičasto dok me vlasnici moje duše i moga tijela siluju nogom sretne Barbike.

Rudan.info