Žena je žena čim se rodi. I tata i mama, kad dobiju curicu, pokazuju nadnaravno oduševljenje. Baš smo željeli curicu, baš smo željeli curicu, ma baš smo željeli curicu. Kad je prvo sin oduševljenje je toliko da se to skriva i još se govori kako se željelo curicu.
Roditeljima ne treba zamjeriti.
Svijet u kome živimo svijet je muškaraca. Za njih je žena mesnata lutka za napuhavanje, kruška za treniranje udaraca rukom i nogom, sluškinja, tješiteljica kad im je teško, odbačena krpa kad im dobro krene.
Dok je djevojčica beba i tata i mama je zabrinuto gledaju. Otac se panično boji da će se bejbiblu oči anđela pretvoriti u tuposmeđe oči njegove punice. Mama gleda u noge. Nije moguće, nije moguće da će ove nogice ostati debele i kratke, da će mamino zlato ličiti na maminu svekrvu. Curica bi morala imati duuuuugačke noge na mamu, da mama nije imala duuuuuuuugačke noge tko zna da li bi u trideset i drugoj našla muža?
Kad curica krene u vrtić u pravilu ima dugu kosu. Na kosici najčešće nosi “srebrnu” ili “zlatnu” krunu. Sad je “princeza”. Liči, hvala bogu, na tatu i to svi oko nje stalno ponavljaju. Kad dijete zaista liči na tatu to je za mamu dokaz da nije kurva. Kad curica nimalo ne liči ni na crnokosog tatu kome su oči gotovo crne ni na tamnokosu mamu kojoj su oči smeđe, kad “princeza” ima žarkocrvenu kosu a oči boje mora onda se začuđenoj rodbini spominje pokojni prastric Franjo a mama promijeni boju kose.
Svaka “princeza”, kad navrši četiri godine, mora otići na balet, pjevanje, učenje engleskog, ritmiku… Ritmike i baleti će joj pomoći da se na pisti kreće poput kraljice, engleski mora znati ako je na izboru za miss svijeta voditelj bude pitao kako bi ona promijenila svijet. Nahranila bih gladnu djecu, reći će misica na engleskom i zaraditi pljesak debelih, sredovječnih makroa koji su članovi žirija i koji sjede u prvom redu.
“Princeze” rastu. U sedmoj godini znaju koji je lak za nokte u điru, kako kod poziranja kad te tata ili mama fotkaju napućiti usne i istaknuti buduće grudi. I dalje plešu, glume, pjevaju, nadaju se da će biti pjevačice, teve voditeljice, manekenke. U osmom razredu sve su “princeze” opsjednute žalosnom činjenicom da nikako ne mogu smršati pola kilograma, da su im grudi sitne, da nisu visoke metar osamdeset, da im je kosa rijetka. Trebaju im ekstenzije, gelirani nokti, pušapovi koji će njihove pupoljke pretvoriti u košarkaške lopte.
U srednjoj školi znaju kako sakriti sve mane svoga tijela a pokazati prednosti. One koje imaju sise pokazuju ih svima i na minus dvadeset. Imaju ih i one koje ih nemaju jer je mamin prijatelj estetski kirurg. Sad su one “cure”, “komadi”, sad su one nešto što mora privući poglede muškaraca koji su netko od rođenja do smrti. Pametne znaju da moraju sakriti pamet. Ženska pamet muškarce kastrira.
O ženi koja diplomira, doktorira ili postane predsjednica Evrope svi će govoriti samo kao o “lijepoj” ili “ružnoj”. Žena može uspjeti u životu ako vješto puši ili “puši” mužjacima koji joj pomažu na putu prema vrhu. Potrebi da svijetu pokaže da je lijepa nije odoljela čak ni Angela Merkel kad je jednom u kazalištu pokazala svoje raskošne, bijele sise.
Mediji ženama svih uzrasta nabijaju osjećaj krivice ako ne izgledaju poput fotošopiranih, napumpanih i gladnih “ljepotica”. U posljednje vrijeme posebno su atraktive “djevojke” u šezdesetoj. Poruka je jasna. Žena i na samrti mora biti komad. Poznata jugoslavenska “loto devojka” koja je danas više devojka nego je to bila pred četrdeset godina ovih dana otkriva gdje je najuzbudljivije voditi ljubav. “Na stepenicama”, sigurna je “devojka”, a najgore je “u moru”.
Treba li na sirotu “devojku” koja se danas kreše češće i žešće nego ikad bacati drvlje i kamenje? Ne baš. Možda ona izgovarajući ogromnu količinu gluposti u jedinici vremena i pokazujući stare, gole sise samo krvavo zarađuje kruh? Sirotica je jedna od nas koja se ne predaje. S jednom nogom u grobu pokazuje nam keramičke zube utegnuta u tko zna kakav oklop. Jadno i prejadno stvorenje. Da, treba žaliti i nju i nas.
Ima li nam spasa? Nema.
Tekst preuzet sa bloga autorke. (Tuzlanski.ba)
