Britanski časopis The Guardian objavio je danas na svom sajtu kolumnu britanskog historičara Marka Atilla Hoarea, koji je pisao o legendarnom generalu Armije BiH, Jovanu Divjaku.

Hoare se na početku svoje kolumne osvrnuo na sami početak ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, te je opisao ulogu koju je general Divjak imao za sve probosanske snage.

– Iako etnički Srbin, general Jovan Divjak bio je veoma popularna osoba u Bosni i Hercegovini naročito među Bošnjacima. Kada je počeo rat 1992. godine, Divjak se opredjelio za borbu za građansku i multietničku BiH. Za mnoge Bosance, on je personifikacija patriote koji je odbacio sektaški nacionalizam. Kada je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata u aprilu 1992. godine, državu je zahvatio rat, a lideri su morali uspostaviti vojsku. Rat je započela susjedna Srbija, koristeći oružane snage pod svojom kontrolom uglavnom sastavljene od bosanskih Srba. Osoblje teritorijalne odbrane BiH prije proglašenja nezavisnosti imalo je unutar svojih redova mnogo srpskih ofirica, ali su oni svi prebjegli kod agresora. Osim Jovana Divjaka, rekao je Hoare.

Britanski historičar je pisao i događajima koji su prethodili krvavom sukobu u našoj zemlji.

– On je odlučio da ostane, a tu odluku je donio 1991. godine kada je kao komandant teritorijalne odbrane za Sarajevo svjedočio pripremama srpskih nacionalista za rat. Nakon toga, on je je bosanskim vojnim snagama dijelio oružje, a zbog toga je pred vojnim sudom Jugoslavenske narodne armije i osuđen na devet mjeseci zatvora. Ubrzo nakon početka rata, bio je jedan od zapovjednika na terenu kada su probosanske snage zaustavile kolonu JNA u centru Sarajeva. JNA je u tom periodu otela bosanskog predsjednika Aliju Izetbegovića i odbili su ga pustiti dok se njihovoj koloni ne dozvoli povlačenje iz centra grada, napisano je u kolumni.

Kolumnista nije zaboravio opisati ni to koliko je general Divjak bio omiljen među “običnim” vojnicima.

– Izetbegović se s ovom odlukom složio, ali nakon što je oslobođen, otvorena je vatra na kolonu gdje je stradalo nekoliko vojnika JNA. Iako je Divjak to pokušao spriječiti, sud u Beogradu ga je optužio za napad. Divjak je bio omiljen među svojim trupama, a tokom prvih mjeseci rata, kada je opstanak Bosne i dalje visio o koncu, u više navrata je obilazio prve linije kako bi podigao moral vojnicima. Izetbegović ga je 1992. godine poveo na pregovore u New York što je bio dokaz multinacionalnog otpora Bosne, piše Hoare.

Naveo je i da se Divjakove odluke nisu svidjele srpskim oficirima koji su u ratu bili na suprotnoj strani.

– Kao rezultat toga, oficiri srpske nacionalnosti sa suprotne strane Divjaka su smatrali izdajicom. Jednom prilikom, general srpskih pobunjenika je rekao da će odbiti pregovore ukoliko Divjak ne prizna da je prešao na islam. S druge strane, Jovan Divjak je odgovorio da će on odbiti pregovore ukoliko srpski pobunjenici ne siđu s drveća. Međutim, da li zbog svog integriteta ili srpske nacionalosti, Izetbegović i drugi u bosanskom rukovodstvu nisu vjerovali Divjaku te on nije dobio vojne odgovornosti srazmjerne njegovom rangu i sposobnostima. Jednom je ponudio ostavku kao odgovor na ratne zločine koje je počinila bosanska strana, a koje on nije mogao spriječiti, ali to je rukovodstvo odbilo, ističe se.

Hoare se dotakao i Divjakovog odnosa spram jednog dijela rukovodstva probosanskih snaga.

– Divjak je iznio niz kritika na neuspješnu ofanzivu vojske u ljeto 1995. godine koja je za cilj imala razbijanje opsade Sarajeva te je istakao kako je ona poduzeta iz političkih razloga. Kada sam ga sreo u Sarajevu 1998. godine pokazao mi je grobove mladih vojnika čiji su životi bačeni uzalud. Njegove razlike s bosanskim rukovodstvom kulminirale su nakon rata kada je Izetbegoviću pisao da se odriče čina brigadnog generala u znak protesta što se bh. vlada nije na adekvatan način suočila s ratnim zločinima bosanskih snaga. Uprkos tome, obavezao se na lojalnost Bosni i Hercegovini, navedeno je u kolumni.

Za kraj, britanski historičar se dotako i Divjakovog postratnog života i njegove uloge u radu sa mladima.

– Za razliku od mnogih drugih, Divjak se nije obogatio ratnom korupcijom, a nakon rata živio je skromno. Iskustvo koje je imao nadahnulo ga je da osnuje orgaizaciju Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu posvećenu pomoći djeci žrtvama rata. U martu 2011. godine Divjak je uhapšen u Beču na osnovu međunarodne potjernice proizašle iz optužnice iz Beograda. To je pokrenulo demonstracije u Beču i Sarajevu. Međutim sud u Austriji odbio je izručiti Divjaka te je on pušten u julu. (Oslobođenje)