Pošto sam dio naroda za koji će neko reći da je genocidan, nisam se osjećao ni napadnuto, ni isprovocirano dok sam gledao film, napisao je Miloš Dašić

Ovdje smo se nekako navikli da znamo sve o svemu i prije nego što se to sve desi, kao i kad si pripadnik ovih ne voliš ništa što oni drugi naprave i smisle, a tiče se svih nas. Tako sam i ja valjda, pod uticajem raznih nekih pritupih razmišljanja i niskih pobuda, želio da mi se ne dopadne film Quo vadis Aida. Ali jbg, dobar je film!

Kako god se okrenuli, dupe vam je uvijek pozadi, i Srebrenica je uvijek bolna tema. I poprilično je teško napraviti film o ovoj temi a da se neko ne uvrijedi, odnosno da neko ne pomisli kako je baš sve to dio velikog zlog plana da se neki narod ocrni. Jasmila Žbanić je ipak uspjela. U ovoj teškoj i mučnoj drami, uspjela je da nas prvo drži sve vrijeme u neizvjesnosti, da nam izvuče tepih ispod nogu, ali onda i da nam ponudi vjeru u bolje sutra.

Quo vadis Aida je priča o Aidi Selmanagić (fantastična Jasna Đuričić), koja radi pri Ujedinjenim nacijama kao prevodilac u trenutku kad u Srebrenicu ulazi srpska vojska. Civili muslimanske vjeroispovesti su potražili spas kod holandskih vojnika, koji, sticao se utisak, nisu baš željeli da se bave svim tim, a i nisu imali bog zna kakvu moć. Međutim, kad Aida shvata da su ostavljeni na milost i nemilost, kreće u akciju spasavanja muža i sinova, jer konta da neće na dobro izaći kad Mladićeva vojska dođe i zatraži da se muškarci šalju jednim autobusima, a žene i djeca drugim.

Pošto sam dio naroda za koji će neko reći da je genocidan, nisam se osjećao ni napadnuto, ni isprovocirano dok sam gledao film. Možda zato što je oštrica kritike okrenuta trećoj, nazovi nezavisnoj, strani, u ovom slučaju Holanđanima koji su dozvolili da se sve desi. Možda zato što je jedan od likova Ratko Mladić, o kojem će istorija pisati kao o gubitniku koji je unesrećio obje strane u ovom ratu. Ovdje je on (u sjajnoj izvedbi Borisa Isakovića) attention whore, koji je tu da se slika, koji vraća kadar novinara koji ga snima da bi što bolje ispao, i koji priča da će sve biti u redu dok iza njega u njegovo ime ubijaju. Upravo stavljenjem njega kao lika, zlo i negativac dobijaju lice, a gubi se kolektivna odgovornost i krivica. Film time dobija svog Fredija Krugera, svog Hanibala Lektora.

Ali čak i da se ne udubljujete u to ko je s kim, a ko protiv koga, kao i ko koju nijansu zelene nosi kao uniformu, film igra i bazira svoju dramu i emociju na osnovnim ljudskim osjećanjima, koja ti prosto ne dozvoljavaju da ostaneš hladan na Aidinu požrtvovanost, kao ni na to da niko ne zaslužuje onakav kraj. A nije baš da sam vam spojlovao ako kažem da ovaj film nema srećan kraj.

Dvije scene na kraju se ističu. Kad streljački vod odvodi zarobljnike u posljednju prostoriju koju će vidjeti u životu, prolaze pored komšija koje mirno sjede i piju kafu, odnosno djece koja igraju fudbal iza, što ujedno negdje predstavlja sve nas koji smo živjeli preko Drine u tom trenutku, koji pojma nismo imali da se upravo tako nešto dešava u naše ime. Ili smo znali, a pravili smo se da se ne dešava. Potpuno nerealno zvuči da je tih dana Jugoslavija postala prvak Evrope u basketu u Atini, i slavilo se u Beogradu, dok se sve ovo dešavalo dvjesta-trista kilometara od nas.

A druga scena je dječija priredba, kao vjera da postoji i bolje sutra za taj prostor i tu djecu, pošto je za odrasle ljude, odnosno roditelje koji sjede u publici, prošlost obojila i preuzela i sadašnjost i sutrašnjicu.

Antička tragedijo, ustani i pomjeri se da sjedne balkanska.

Piše: Miloš Dašić, Noizz.rs