Odlazak „kralja narodne muzike“ odjeknuo je snažno poput njegovih najvećih hitova, a melodije uz koje smo plakali i veselili se danas izazivaju najjače emocije.

Iako je iz kuće u Mali otišao „sa namerom u veliki grad“, gradu na Savi, uvijek se vraćao pjesmom – „Ja u Šabac noćas idem“ i „Hoćemo li u Šabac na vašar“. Možda baš zato danas nije bilo Šapčanina, bez obzira na muzičko žanrovsko opredjeljenje, koji na društvenim mrežama nije podijelio ili u sebi zapjevao neku od Šabanovih pjesama.

Tog 6. septembra 1951. godine, kada je rođen, kažu da je tako glasno vrisnuo da je babica njegovoj majci Ilduzi rekla: “Ovaj mali mora da će jednog dana biti pjevač.” Osamnaest godina kasnije tako je i bilo – dječak iz šabačke mahale dotakao je zvijezde.

Nikada nije zaboravio svoje porijeklo

Godine 1969. pjesma „Dajte mi utjehu“ postala je hit tadašnje Jugoslavije, a za njom su uslijedile „Zbog neverstva jedne žene“, „Bio sam pijanac“, „Nisi došla kada sam te zvao“. Zbog glasa kom su se svi divili i pjesama uz koje su se napijali u kafanama, opravdano su ga prozvali kraljem narodne muzike. Pjesme poput „Danima te čekam“, „S namjerom dođoh u veliki grad“, „Sneg je opet Snežana“, „Dva galeba bela“ neprikosnoveni su hitovi, a neke od njih sada mjesto pronalaze u alternativnim obradama modernih sastava.

Malo je poznato da je Šaban imao i druge afinitete. Loptom je baratao tako da je umalo postao fudbaler. Talenat za sport naslijedio je od oca Ahmeta, koji je igrao za Mačvu, a loptu je, kako kažu, dugo nosio i na nastupe.

– Da nije bio pjevač, bio bi vrhunski fudbaler. Šaban je igrao za Polet, Borac i Mačvu, a kada je prestao da igra, pomagao ih je finansijski i poklanjao opremu. Toliko je volio ovaj sport da je na nastupe u kolima i autobusu nosio i loptu sa sobom – kaže Ajdo Salkić koji je odrastao sa Šabanom u ulici.

Kada se pronijela vijest o Šabanovoj pogibiji, u šabačkoj mahali, dijelu grada gdje pretežno živi stanovništvo muslimanske vjere, poznatijem kao Mala, gdje je odrastao, niko nije mogao vjerovati. Ispred porodične kuće u Avde Karabegovića, u kojoj od smrti Šabanove majke niko ne živi, ljudi odlazak legende komentiraju sa nevjericom i suzama u očima. Dječak koji se, kako pjesma kaže, „divio klikeru od stakla“ ostao je skroman, srdačan i na usluzi prijateljima.

– Dolazio je sa Gocom i djecom, obilazili su kuću, kad su bili u mogućnosti. Na Kurban-bajram klali su ovna za zdravlje i dijelili ljudima iz kraja. Češće je dolazio dok su mu roditelji bili živi, pomagao je rodbini, prijateljima. Nije se promijenio. Sjedio je sa svima, nebitno da li je neko gazda ili siromah. Častio, plaćao jelo i piće. Onom da 50, onom 100 eura – priča Ajdo.

Ulica koja najbolje opisuje Šabanovo djetinjstvo kroz vrijeme 

Čuveni šabački kafedžija Lilo Ahmetović Šabanov je prijatelj iz djetinjstva. U Šabanovu čast u njegovom lokalu održano je okupljanje, gdje su se uz tihu pjesmu, kafu i rahatluk, kako običaji ovdje nalažu, oprostili od svog zemljaka.

– Moje, Šabanovo i Ljubino drugarstvo traje otkako smo se rodili. Razlika među nama je nekoliko godina. Spajala nas je muzika i ova naša kafana. U mojoj kafani nastupao je bezbroj puta, ovdje je praktično započeo pjevačku karijeru još kao mladić. Odavdje je otišao da snimi prvu ploču, a svaki svoj dolazak u Šabac Šaban je završavao kod mene. Posljednji put u mom lokalu bio je sa Ognjenom Amidžićem kada su snimali emisiju. Bio je ponosan na svoje mahalske korijene i htio je da to ljudi vide. Dugo su sjedili, okupilo se mnogo svijeta, familije, prijatelja, svako ga je želio vidjeti, dotaći ga – sjeća se vlasnik kafane „Kod Lile“.

Spot snimljen u mahali iz koje je potekao

Spot za pjesmu „Lepi dani mog detinjstva“ sa albuma „Dođi da ostarimo zajedno“ snimljen je davne 1978. godine. Iako je tehnika snimanja na ovom području tada bila na amaterskom nivou, Šaban je svoj prvi spot snimio upravo u Mali, gdje je rođen i odrastao. Pjesma govori o djetinjstvu i ljepoti odrastanja u šabačkoj mahali, a osim njega glavni akteri su djeca iz tada još uvijek blatnjave Ulice Avde Karabegovića. Taj spot i danas navodi mnoge da komentiraju ono što je najvrednije – Šabanov glas.

Posljednji put u Šapcu, u kafani kod Lile

– Tih, miran i nenametljiv, sve je pjesmom govorio. Bio je veliki umjetnik, profesionalac, birao je najbolje. Pokazivao mi je kartone tekstova koji su pisani za njega, a on je čekao. Od svake stote pjesme uzme jednu – kaže Ahmetović i dodaje da je Šaban bio i odličan imitator, a kao veliki “Zvezdaš”, najviše je uživao u imitiranju izvještavalaca sa utakmica.

Iako godinama nije pjevao u Šapcu, a koncert je više puta odgađan, ono što je ostavio rodnom gradu, narodu čitavog Balkana i muzici, vrijedno je svakog poštovanja.

S početka karijere u šabačkoj Mali

Kako Ahmetović kaže, Šaban je iz ove kultne kafane u Beograd otišao da snimi svoju prvu ploču. Prvi singl „Dajte mi utjehu“, poslao je prvo svojim zemljacima.

– Godine 1969. snimio je prvu pjesmu „Dajte mi utjehu“, a mi smo je dobili među prvima. Emitirao sam je u mom lokalu pred mnogo ljudi i nekoliko muzičkih stručnjaka. Svi smo se složili: „Evo nove zvijezde“ – priča on.

Dugogodišnji prijatelj poznavao je Šabanovu dušu, narav i težnju ka perfekcionizmu. Njegove pjesme „Dođi da ostarimo zajedno” i „Dva galeba bela” opravdano se smatraju jednim od najboljih ikad otpjevanih narodnih pjesama. (Avaz)