Utorak, 18. Februara 2020.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Pamtimo ga po ulozi Malika u filmu ‘Otac na službenom putu’: Kusturica se promijenio nakon što je u Americi snimio “Arizona Dream”

Malik će zauvijek ostati dio mene, dio moje prošlosti, ono što je pak kasnije postalo mojim profesionalnim izazovom, a to je svijet slatke gastronomije, moj je profesionalni identitet, kazao je za riječki Novi list Moreno Debartoli, vlasnik slastičarne “Slon” u Rijeci, koji će ipak široj javnosti ostati u sjećanju kao Malik, lik iz filma “Otac na službenom putu” Emira Kusturice.

– Ja sam vam u Rijeci oduvijek. Dvije sestre moje majke još su pedesetih godina došle u Rijeku. Krnjevo i Zamet su kvartovi koji su duboko utkani u moja sjećanja. Svake sam godine ljeta provodio u Rijeci. Sarajevo je moj grad, grad gdje sam rođen i gdje sam stasao, ali i Rijeka u svemu tome ima veliku ulogu. Naprosto, kad se dogodilo sve što se dogodilo, Rijeka je bila moj prirodni odabir. Odlazak iz nje, a prvi sam se put doselio 2006. godine, bio je profesionalno motivisan, pozvali su me iz Sarajeva kako bih pomogao u oživljavanju hotela Bristol. Dao sam sve od sebe i Sarajevu, ali Rijeka je ipak bila jača, bila je naš željeni dom.

A i prezime vam je nekako… kao da je iz ovih naših krajeva. Porijeklom ste iz Italije?

– Da prezime je italijansko, moji su preci iz mjesta Ponete Nelle Alpi nedaleko Belluna. Oni su krajem 19. stoljeća doselili u Pakrac pa se kasnije priča premjestila u Sarajevo. Eto, sad sam ja u Rijeci, najbliže mjestu porijekla mojih predaka. Roditelji, Josip i Emina, su se vratili iz Izraela, penzionerske dane žive u Sarajevu.

Pravi Sarajlija

Malo mi je neugodno prebirati po vašim sjećanjima koja nužno ne moraju biti ugodna, mogu biti i bolna, ali moram vas pitati i o filmu, sjećanjima i današnjim stavovima, o Kusturici?

– Samo vi mene pitajte. Kusturica je na snimanju “Oca” bio fenomenalan. Okupio je savršenu glumačku ekipu, i znao je s njom, znao je kako da mu savršeno radi. A tek naturščici! Izvlačio je iz nas najbolje, osjećao sam se kao da sam dio ekipe oduvijek. Da, znam gdje ide vaše pitanje… šta mu se dogodilo kasnije, što se da jedan takav čovjek i umjetnik postane tako isključiv. Bio je super dok nije otišao u SAD snimati “Arizona Dream”. Nakon toga kao da se u njemu sve promijenilo, poremetilo. I to vam je to. Naravno da ni meni nije jasno što i zašto jer bio je on pravi Sarajlija, apsolutno sarajevskog, inatljivog mentaliteta.

Žalite što se niste posvetili glumi?

– Ni najmanje. Apsolutno sam sretan s onim što radim, kako i gdje živim. Apsolutno sam sretan s mojom Ekaterinom, suprugom, Ruskinjom iz Sibira, rođena je u Krasnojarsku, kćerkom Lunom i sinom Leom. Mi smo vam jedna internacionalna porodica kojoj se znalo događati da putuje svijetom s četiri različita pasoša: ruskim, bosanskim, izraelskim i hrvatskim. Ni najmanje ne želim za svijetom filma jer beskrajno uživam u svijetu gastronomije, u stvaranju novih slatkih oblika i okusa.

  • Na neki ste me način rasteretili briga o smjeru u kojem će ići ovaj razgovor. Da niste bili fascinantni mali glumac u jednakom takvom filmu, da niste iz Sarajeva doselili u Rijeku, vjerovatno bih odmah krenuo u smjeru gastronomije. Ovako, ipak ste vi Malik iz Oca, to je nemoguće izbjeći.

    – Ma sve u redu, rekao sam vam niti bježim, niti žalim za svijetom filma. Pa i ja sam ponosan na tu ulogu, na taj dio mog života. Pa kako bih išta negativno mogao misliti o tom dijelu mog života kad je jedan Copola izjavio da je scena mene i Maše prije odlaska u bolnicu, odlaska u njenu smrt najemotivnija koju je ikad vidio u svijetu filma, ali opet vam ponavljam – ja sam naprosto bio predodređen za slastičarstvo. Uživam u svakom trenutku koji provodim u kuhinji mog Slona.

    Zbog čega Slon?

    – Zbog toga što je to bio jedan od proizvoda, čokolada prve riječke tvornice čokolade. Drugi je bilo Jadran. Tvornica je nastala s kraja 19. stoljeća.

    Po prilici kad su vaši preci prolazili ovim prostorima na putu u Pakrac?

    – Da, to su ta vremena kad je bilo mnogo veza prostora i ljudi, austrougarska vremena.

    Slatka strast

    Vi ste zapravo svojevrsni zemljopis u živo.

    – Srednju poljoprivrednu školu završio sam u Izraelu. Kad smo 1992. doselili u tu predivnu državu živjeli smo u posebnom kampu. Tamo mi je određen i smjer obrazovanja. Kasnije sam završio kuharsku, gatronomsku akademiju. Prolazio sam potom škole i u Engleskoj, živio sam u mnogim gradovima. Znalo mi se događati da godišnje budem po 250 dana na putu. Kad sam shvatio da godine prolaze pored mene, odlučio sam stati, odlučio sam da Slon bude moj dom, tu radi i moja supruga. Istina, djeca su u našem pravom domu, na Gornjem Zametu gdje smo prije petnaestak godina kupili stan često sama, ali ne žale se. Dobri su u školi, bave se sportom, Luna je košarkašica, Leo rukometaš, družimo se kad stignemo kući. Ustajem prije šest, vraćamo se kući oko 22 sata. Svaki dan tako. Osim nedjelje kad smo svi zajedno.

    Na neki ste način žrtva slatke strasti?

    – Uživam u svom poslu koji doživljavam vrlo slojevito, s jedne strane kao strogu disciplinu jer jela se stvaraju po striktno propisanoj recepturi, s druge kao kreativnu slobodu. Mada, i kad je to tako, kreativno, morate poštivati okuse, navike gostiju koji tačno znaju šta ih kod vas očekuje. Nema vam u profesionalnoj kuhinji – kako ispadne. Ne “ispasti” mora uvijek slično, gost to od vas očekuje.

  • Koji je vaš profesionalni princip, kafa je vaša kuhinja?

    – Postoji samo jedna maksima: apsolutno najkvalitetnije namirnice, apsolutno izvorni okusi. Radio sam ja i kod drugih ugostitelja, kod drugih kolega. Ali samo kod sebe samog mogu poštovati svoje principe. Zbog toga je i došlo prije dva mjeseca do Slona. Samo on može biti okvir za moje istinske kreacije i želje. Ne radim velik broj, petnaestak je kolača svakodnevno u mojoj vitrini, ali garantujem da je svaki od njih napravljen od najkvalitetnijih, prirodnih namirnica, bez ikakvih sastojaka “u prahu”.

    Kako uspijevate? Ugostitelji slični vama, dakle restorateri, svi oni koji nemaju samo šank nego još i kuhinju se silno žale kako je poslovanje u hrvatskim okvirima jako teško, posebno ističu preopterećenost porezima.

    – Ma sve to stoji, ali šta ja tu mogu. U konačnici šta to briga mog gosta? Kad sjedne i naruči kolač on u njemu želi uživati. Dobiti najbolje i najprirodnije. Ne želi davati novac, a da ga neko vara. Samo prirodno i najbolje moj je moto. Prosječna cijena kolača je oko dvadeset kuna (oko 5 KM), što gosta tu zanima koliki je udio poreza, 13 ili 25 posto? Na meni je da se snađem kako poslovati u tim okvirima. Jako bi mi drago bilo da se ima više sluha, pa i u poreznom smislu prema gastronomiji, ali kako što sam vam rekao: ja u svom poslu uživam, ne mogu bez njega. I želim da moji gosti uživaju u konzumaciji onog što je stvorilo moje uživanje.

    Podrška EPK

    Vidim, okačili ste dvije EPK zastave. Podržavate Rijeku Evropsku prijestolnicu kulture?

    – Rijeku podržavam u svakom smislu, pa tako i u njezinom EPK pravcu. I ja kao mnogi u tome vidim priliku za trajnu transformaciju, za ulazak u grupu gradova kulturnog turizma. Dakako, u tome vidim i svoju priliku, naravno da bi mi bilo drago da kod mene dolazi mnogo gostiju, turista. Ono gdje ipak moram izraziti određenu zadršku je izostanak neke vrste koordinacije između EPK i nas, ugostitelja, ljudi koji stvaraju dodatni razlog za posjet EPK gradu. Imao sam određene kontakte, no moram primijetiti da se nas doživljava isključivo kao – sponzore. Ne, mi smo tu da ljudi koji u Rijeku dođu zbog kulture dobiju dodatni razlog zadovoljstva. Jer kad se odgleda predstava, izložba, bilo koji kulturni događaj, slijedi druženje u nekom ugostiteljskom objektu. Koje može potrajati i znatno duže od konzumacije kulture, da tako nazovem taj EPK razlog dolaska. Mislim da se na tome nedovoljno radi, da tu ima mnogo prostora. Ponosan sam na EPK Rijeku, ponosan sam i na ove zastave, ali iskreno se nadam da će se vrlo brzo promijeniti i odnos prema nama, dodatnom razlogu za posjet Rijeci. Ma ne samo Rijeci, ovaj je kraj predivan sve je tako blizu, a raznoliko, priroda i mogućnosti za najrazličitija iskustva koja nadopunjuju jedan drugog. Eto, to bi vam bila moja želja da ove zastave budu još ponosnije isticane.

  • Kako vidite gastronomsku scenu Rijeke i njene okolice, Liburnije, otoka?

    – Vrlo je zanimljiva, visoko profesionalna i raznolika. Ali vratimo se mi Rijeci, pa i EPK Rijeci ako baš tako postavimo stvar. Ono što mi silno nedostaje, a to jasno još više nedostaje gostima, turistima, je izostanak gastronomskog šarenila, svojevrsna internacionalizacija riječke gastro scene. Recimo trg ispred Kontinentala, hotela koji je nekad uz famoznu “Šesticu” na Korzu bio sinonim vrhunskog slastičarstva, ne smije biti prazan. Ne smije se samo povremeno koristiti da bi se na njemu prodavalo recimo cvijeće. Ne, on mora biti ispunjen prostorima u kojima će se stvarati, nuditi i konzumirati jela internacionalne kuhinje. Znam i za ideju da to bude na Trgu Riječke rezolucije, i to je dobro, samo neka konačno dođe do toga. Grad mora iznaći načine kako privući i trajno nastaniti čitav niz novih ugostiteljskih prostora koji će dati lepezu ponude i užitaka. Eto, to vam je moja poruka i moja želja. Želim da Rijeka u EPK i u svim godinama nakon njega bude privlačna gostima, da bude željena i voljene gastronomska destinacija.

    I vaš Slon u njoj.

    – Da, naravno želim da “Slon” bude moja trajna odrednica. Dosta je bilo seljenja i mijenjanja gradova i država. Želim da Rijeka bude moj, moje porodice trajni dom. Da bude sretan, grad i zbog svoje gastronomije privlačan ljudima iz čitavog svijeta. EPK je za to prilika koja se neće ponoviti, samo netko mora ozbiljno porazgovarati s nama, s ljudima koji danas, a žele to i u buduće, stvaraju riječku gastronomiju. Eto, da se još to dogodi, niko sretniji od mene i Slona, mjesta u kojem uživam, mjesta u kojem želim užitke i svim našim gostima. (Tuzlanski.ba)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje