Nova knjiga Dominica Sandbrooka otkriva crnu stranu legendarnog Beatlesa, koji je bio daleko od ikone mira i protivnika kapitalizma

Bilo je to 1968. godine kada je grupa profesora sa Škole za umjetnost Guildford dobila otkaz jer su podržali studentske proteste. Organizovali su izložbu svojih radova i pozvali Johna Lennona, glazbenu i hipijevsku superzvijezdu da je otvori.

Lennon je pristao. Pojavio se u krznenom kaputu i prljavim tenisicama, a unaprijed je najavio kako će on i njegova djevojka Yoko Ono podržati profesore i studente.

No, umjesto podrške, kada se pojavio, profesorima je dao komad papira na kojem je pisalo: “Presavij devet puta – John Lennon, 1968.”.

Nakon toga je, bez riječi, otišao. Bila je to tipična predstava umišljenog i narcisoidnog umjetnika kojem se cijeli svijet vrtio oko tri iste riječi: Ja, ja, ja.

U muzičkom smislu Lennon je bio umjetnost kolosalne vrijednost i simbolike. Niko u modernoj muzici nije ostvario takav kult ličnosti kao Lennon, izvaci su iz nove knjige o legendarnom Beatlesu koju je napisao Dominic Sandbrook.

Upravo zato je nevjerovatno da je netko toliko narcisoidan uspio napisati stihove za “Imagine”, piše Sandbrook, ali s druge strane, kritičari koji nisu popularni među muzičkim fanovima ionako su je ocijenili kao politički djetinjastom.

Britanci su Lennona proglasili devetim najvažnijim čovjekom u istoriji Velike Britanije, no knjiga o neprikosnovenom borcu za bolji svijet otkriva malo drukčijeg Lennona, onakvog kakvog ga njegovi obožavatelji uopće ne zamišljaju.

Sandbrook ističe kako je Lennon bio egocentrični manijak, koji je samo trčao za novcem i bogatstvom, ismijavao je drukčije, homoseksualce, Židove, pa čak i invalide i osobe s raznim fizičkim deformacijama.

Lennon je u intervjuima govorio da je odrastao u radničkoj sredini, iako je ustvari odrastao u obitelji svoje tete i tetka koji su bili dobrostojeći pripadnici srednje klase, a čak se i Paul McCartney iznenadio kada ga je prvi put posjetio u kući u kojoj je s njima živio.

Ali, priča o djetinjstvu u radničkoj klasi se dobro uklapala u cijelu priču o Beatlesima, pa ju je Lennon neumorno ponavljao. Istina je da je, po nekim društvenim slojevima, bio daleko iznad Paula, Georgea i Ringa. No, Lennon je imao dobar razlog zbog kojeg je stalno drobio o svom “radničkom” porijeklu – teško je bilo prodati imidž samostalnog umjetnika koji se muči kako bi uspio ako ste odrasli u bogatoj obitelji i raskošnoj kući.

Lennon je od ranog djetinjstva bio zapravo zao dječak – stalno se tukao, a u školi je imao katastrofalne ocjene. Upisao je umjetničku školu samo zato jer nije imao drugog izbora.

Njegovi profesori se sjećaju da je bio jedan od najgorih studenata, za neke čak i beznadan slučaj, koji se volio ‘furati’ na Jamesa Deana i Elvisa Presleya.

Do dvadesete godine nije ništa radio jer nije ni trebao i tada mu je “pala sjekira u med”. Tržište se razvijalo i stvorio se prostor za glazbu kakvu je on radio i tako su nastali Beatlesi.

Do 25. godine već je imao Rolls Royce i Ferrari. Bez problema je u draguljarnicama trošio po dvadeset hiljada funti. Uglavnom, bio je daleko od imidža koji ga krasi – umjetnika, idealiste, osobe koja prezire materijalno bogatstvo i koji je odbacio licemjerje kapitalističkog društva.

Prema Sandbrookovoj knjizi, sve su to bile budalaštine, jer u stvarnosti je Lennon žudio za novcem i bogatstvom. Kad je Beatlesov menadžer Brian Epstein dogovorio njihov prvi ugovor s izdavačkom kućom EMI, Lennon mu je postavio samo jedno pitanje: “Kada ćemo biti milijunaši?”

Što se tiče političkih ideala, prije nego što je postao slavan nije pokazivao nikakav interes za politiku i nikad nije sudjelovao na političkim protestima. Tek kada je ispunio svoju prioritetnu ambiciju i postao bogat, počeo je izražavati neke političke stavove.

Ključni trenutak bio je 1966. kada je upoznao Yoko Ono. U naredne tri godine zajedničkim su snagama stvorili trajni Lennonov imidž umjetničkog idealiste.

Uletjeli su popularni trend i počeli promovirati mir u svijetu u vrijeme dok je tutnjao rat u Vijetnamu. Iako su se neprestano isfurali kao promotori mira, ništa što su radili nije doprinjelo globalnoj borbi za mir.

Njihova slavna fotografija na kojoj leže goli u krevetu zagrljeni, a koja je kao trebala biti nekakav simbol za mir, napravljena je u predsjedničkom apartmanu luksuznog Hiltona u Amsterdamu. Bio je neukusni hedonistički spektakl dvoje navodnih hipija koji se navodno brinu za mir, ali istovremeno pune svoje bankovne račune.

Zato ga je časopis Time proglasio najdosadnijom osobom današnjice, ali su njegovi obožavatelji to protumačili kao još jedan dokaz da ga svijet ne razumije.

Pjesmu “Imagine” je napisao iz svog luksuznog doma kojeg je dijelio s Yoko Ono. Kuća u prestižnom Ascotu koja se skupa s okućnicom protezala na 72 hektara zemlje kupljena je od britanskog milijunaša Petera Cadburyja, vlasnika poznate tvornice čokolade Cadbury.

Nakon što je napravio “Imagine” s Yoko Ono se preselio u New York, u luksuzni stan s pogledom na Central Park. Tu je proveo zadnje godine svog života, okružen bogatstvom koje je uključivalo dvorac Holstein, kolekciju drevnih egipatskih artefakta kao i originalne Renoirove slike. Yoko Ono nije bila ništa drukčija – njezin radni stol bio je obrubljen čistim zlatom.

Stalno su bili okruženi služavkama, maserima, pomoćnicima, proricateljima sudbine, tarot majstorima, majstorima za akupunkturu i ostalim ljudima sličnih zanimanja. Mnogi su bili šokirani njihovim bogatstvom kada su ih posjećivali, pa čak i ekscentrik Elton John koji nije mogao vjerovati kada je vidio da Yoko Ono ima posebno ohlađenu sobu u kojoj su se čuvali isključivo njezini krzneni kaputi.

1980. godine, na njegov 40. rođendan, Elton mu je poslao stih:

Imagine six apartments
It isn’t hard to do
One is full of fur coats
The other’s full of shoes…

Bila je i jedna zgoda kada se Lennon žalio da ga puno košta kako bi vodio svoje poslovno carstvo, pa mu je njegov asistent Neil Aspinall citirao Imagine: “Imagine no possessions”, na što mu je Lennon odgovorio: “Odjebi, to je samo glupa pjesma”. (express.hr)