Naslov teksta, koji potpisuje Alex Marshall, je “Snimanje filma o genocidu koji se još uvijek poriče”.

Raport ga je preveo i prenosimo ga u cijelosti:

Jasmila Žbanić, bosanska filmska redateljica, sjeća se tačno trenutka kada je čula da je nešto stravično pošlo po zlu u Srebrenici, gradiću u njenoj rodnoj zemlji koji je bio mjesto najgoreg zvjerstva balkanskih ratova.

Ti su sukobi pratili raspad Jugoslavije 1990-ih, a u Bosni – gdje su muslimani i etnički Srbi i Hrvati već dugo živjeli – ljudi su se iznenada našli u ratu.

U julu 1995., vojska bosanskih Srba pregazila je Srebrenicu, koja je trebala biti sigurno utočište Ujedinjenih naroda. Žbanić, tada studentica, saznala je da je grad napadnut dok je boravila u Vermontu, privremeno izbjegavši rat zbog prakse u pozorištu.

Prošlo je neko vrijeme prije nego što je saznala da su vojnici odvojili oko 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka od njihovih porodica u gradu, a zatim ih ubili. Ali već je znala nasilje koje će vjerovatno uslijediti kad je vojska zauzela grad.

“Svijet se za mene jednostavno urušio”, prisjetila se Žbanić u nedavnom video intervjuu. “Ujedinjeni narodi trebali su zaštititi grad, ali niti jedan metak nije ispaljen”, rekla je.

“U šta možeš vjerovati kad nema pravila?” dodala je. “To je značilo da je nasilje pobjeđivalo.”

Više od 25 godina od genocida, koji neki srpski nacionalisti i dalje poriču da je genocid, Žbanić (46) filmom “Quo Vadis, Aida?” vraća pažnju svijeta na priču o Srebrenici. Film prati Aidu (Jasna Đuričić), prevoditeljicu Ujedinjenih naroda, koja u očaju čini sve da vojnici Ujedinjenih nacija spase njezinog supruga i sinove od ubistva.

U ponedjeljak, “Quo Vadis, Aida?” bio je nominiran za najbolji međunarodni film na dodjeli Oscara, nadovezujući se na sličan uspjeh na BAFTA-i, britanskoj verziji Oscara, gdje je Žbanić nominiran za najbolju režiju.

Film je dostupan na Amazon Video.

Žbanić je imala 17 godina kada je počeo bosanski rat. Oduvijek je željela biti redateljica, odrastajući pored kina u Sarajevu, glavnom gradu države, i studirajući filmsko stvaralaštvo na gradskoj filmskoj i pozorišnoj akademiji tokom cijelog rata. Predavanja su joj se tu nastavila iako je Sarajevo bilo pod opsadom, što znači da su rijetko imali struje i morala je riskirati da je snajperi upucaju kad god bi izašla iz kuće. “Svaki put kad bi se struja uključila nekoliko dana, gledali bismo filmove poput ludog maratona”, rekla je.

Njezini se rani radovi nisu bavili samim ratom, već fokusom na njegovo nasljeđe. “Grbavica”, njen debi, govori o ženi koja je silovana tokom rata i koja odgaja dijete začeto u tom napadu. Dobio je glavnu nagradu na Filmskom festivalu u Berlinu 2006. godine, označavajući je kao jednu od najistaknutijih bosanskih filmskih autorica. Kasniji “Za one koji ne mogu govoriti“ prati australijskog turistu koji boravi u bosanskim toplicama, da bi saznao da je to mjesto ratnih zločina.

Često je razmišljala o tome da snimi film o genocidu u Srebrenici, rekla je Žbanić, ali doista se nadala da će to neko drugi prvo učiniti. “Bilo je previše, emocionalno”, rekla je.

Prije pet godina rekla je da se napokon osjeća sposobnom za to, uključujući mogućnost da se nosi s bilo kakvom potencijalnom kritikom nacionalističkih srpskih novina i političara, u i izvan Bosne, od kojih neki poriču genocid ili umanjuju njegovu veličinu. Mladen Grujičić, gradonačelnik Srebrenice, etnički je Srbin koji je optužen za poricanje da je bio genocid (Grujičić nije odgovorio na zahtjev za intervju za ovaj članak).

“Mislila sam:” Znam da će biti puno smeća, ali spreman sam na to”, rekla je Žbanić.

Snimanje filma pokazalo se izazovnim iskustvom za neke od uključenih. Aldijana Kaplan (34), jedna od statista filma, rekla je u e-poruci da je tokom rata bila držana u koncentracijskom logoru. Kad se prijavila za “Quo Vadis, Aida?” samo ju je “privuklo iskustvo rada na filmu”.

No, dok je snimala scenu u kojoj vojnici bosanskih Srba ulaze u kompleks Ujedinjenih naroda i bacaju hčjeb na očajne izbjeglice, slomila se. “To me podsjetilo na istu scenu koja se dogodila kad sam bila u kampu”, rekla je Kaplan.

Žbanić je rekla da to nije bio jedini takav trenutak. Kad je snimala scenu u kojoj su muškarci odvoženi u kamionima, govorila je glumačkoj ekipi šta treba učiniti, o tad ju je jedan čovjek prekinuo.

“Rekao je,” Ne, to nije način na koji su nas odveli. Ovako bismo se trebali popeti u kamion. To su nam govorili’, rekla je Žbanić. Ispalo je da je tokom rata šest mjeseci bio u koncentracijskom logoru.

“U Bosni je ovo još uvijek vrlo vruća i bolna tema”, rekao je redatelj.

“Nakon 26 godina, majke još uvijek traže oko 1.000 tijela.”

Đuričić (54), koja glumi Aidu, rekla je kako joj je snimanje jedne scene bilo previše za podnijeti, kad je morala otići i potražiti kosti svoje djece u velikoj dvorani u kojoj su položeni deseci gomila ostataka. “Sve se osjećalo tako stvarno: taj prostor, ostaci”, rekla je u video intervjuu. “Bio je zadnji dan snimanja i posada je na snimanju bila neobično tiha”, dodala je.

Žbanić je do sada rekla da je ugodno iznenađena reakcijama u regiji. Nekoliko srpskih novina negativno je pisalo o filmu, rekla je (Informer, tabloid, nazvao ju je “mrziteljicom Srba”). Nekoliko ljudi također je objavljivalo negativne komentare na web-lokacijama za pregled filmova, poput Googlea i IMDB-a, propitujući njegovu tačnost.

Ali bilo i pozitivnih reakcija koje su iznenadile, rekla je Žbanić. Ivona Janjić, pišući na web-stranici Srpskog filmskog centra, tijela koje finansira vlada, nazvala ga je “jednim od najboljih regionalnih filmova posljednjih godina” i pohvalila ga što je snimljen “bez uobičajenih nacional-nacionalističkih boja”.

Žbanić je bila uporna da film ne govori o krivici ili osveti. “Srbija nije ono što je njihova vlada”, rekla je. “Nikad nije bila.” Snimala je film, rekla je, jer želi “podijeliti barem jedan posto boli” majki koje još uvijek traže tijela svoje djece i jer također želi da mladi na Balkanu vide šta se stvarno dogodilo u Srebrenici, pa mogu imati više suosjećanja jedni s drugima i više neće biti etnički podijeljeni.

Na premijeru filma pozvala je oko 100 mladih ljudi – Muslimana i etničkih Srba i Hrvata – da ga gledaju u Memorijalnom centru u Srebrenici. “Plakao sam cijelo vrijeme kad je prikazan”, rekao je Slađan Tomić, 25, novinar Srbin, u e-poruci, dodajući da je pokazao iskren pogled na ono što se dogodilo što nije dobio kao dijete.

“Nažalost, u ovom filmu nema puno korisnosti ako ga moji srpski vršnjaci ne vide”, rekao je. No, pružio je nadu da bi to mogli učiniti ako osvoji Oscara.

Žbanić je rekla da se poruka filma nije odnosila samo na Srebrenicu. Ljudi trebaju razgovarati o svim genocidima, jer je to jedini način da od njih nauče i osiguraju da se nikad više ne ponove.

“Hoćemo li živjeti zatvorenih ili otvorenih očiju?”, rekla je Žbanić. “To je pitanje.”