Tog dana narodi SSSR-a ostali su u šoku. 5. marta 1953. godine javno je objavljeno da je umro Josif Visarionovič Staljin, a pitanje je bi li baš taj dan ostao upisan u historiju da izvjesni mladi radiovezist, nadnarednik 12. mobilne radijske brigade u bazi u Zapadnoj Njemačkoj, tog dana nije presreo i protumačio komunikacije sovjetskog državnog vrha o tome da je umro veliki sovjetski vođa. Taj nadnarednik zvao se Johnny Cash, baš onaj Johnny Cash, veliki muzičar vječno odjeven u crno.
Sljedeća tri dana milioni građana odavali su počast svom pokojnom lideru, tokom čije se vladavine Sovjetski Savez razvio iz nazadne poljoprivredne zemlje u svjetsku silu, ali uprkos napredovanju Sovjetskog Saveza, Staljin je bio odgovoran za smrt oko 20 miliona ljudi.
Ubrzo nakon sahrane, počele su se širiti glasine da je Staljin zapravo ubijen, odnosno da je prirodna smrt bila isprovocirana. Neke okolnosti njegove smrti danas su ipak historijske činjenice, piše Express.hr.
Staljin je preminuo u svojoj rezidenciji na selu u Kuntsevu. Bila je to dobro čuvana kuća i 28. februara Staljin je prvo s društvom pogledao film, za kojim je uslijedila gozba, a potom i terevenka. Te noći Staljin je otišao u krevet oko četiri ujutro.
Iako je imao punu kuću tjelohranitelja, bila je dobro poznata stvar da ga nisu smjeli u kući ometati u svakodnevnom životu, to im je bilo najstrožije zabranjeno. Ironijom sudbine ispalo je da je to bio jedan od dva glavna poteza paranoičnog i svojeglavog diktatora koji su ga na kraju došli glave.
Došlo je jutro, a Staljin nije izlazio iz sobe, smatrali su da se još nije probudio. Moguće je da su isprva mislili da je duže ostao u krevetu zbog pijanke od prethodne noći. Međutim, prolazio je dan, a Staljin i dalje nije izlazio iz sobe. I dalje nikome nije padalo na pamet izazivati sudbinu, pa ući. Oko 18.30 u sobi se napokon upalilo svjetlo. No, osim toga, od Staljina i dalje nije bilo nikakvog drugog znaka aktivnosti. Tek u 22.00 1. marta državni vrh je naredio čuvarima da uđu, da bi ga pronašli kako leži na tepihu između stola i kauča.
Službena verzija kaže da je Staljin doživio snažan moždani udar a u tom trenutku nikoga nije bilo u njegovoj blizini da mu pomogne. Niti tada nije bio kraj njegovim mukama. Navodno su prošli još sati prije nego što su prelomili atmosferu straha i nedodirljivosti oko tijela Staljina prije nego što su se drznuli podići ga na kauč, na kojem je u bunilu proveo preostale dane svog života, i prije nego što su konačno pozvali ljekare. Sve u strahu da “Koba” ne bi odjednom došao sebi i obrušio se gnjevom čovjeka koji je milione poslao u Sibir ili pred zid na onoga koga bi zatekao da ga dira.
Suštinski problem bio je u tome što je Staljin svoje diktatorsko upravljanje SSSR-om doveo do takvih krajnosti da je čak i njegov najuži krug saradnika bio sasvim izgubljen u trenutku kad on više nije bio u stanju sve voditi, sve nadzirati, makar i dozlaboga paranoično. Ona druga okolnost koja je dodatno ubrzala Staljinov odlazak s lica svijeta bili su problemi s traženjem najboljih ljekara. Vođa je prethodnih godina imao epizodu paranoje povezanu sa “židovskom ljekarskom urotom” pa je zato mnoge od sovjetskih vrhunskih medicinara uništio na sve one načine na koje je to do tada činio s političkim nepoćudnim masama.
Historičar Sergei Devjatov kaže da su u kući ipak organizovali improvizovani, ali ipak dobar medicinski centar za pružanje prve pomoći. No, oštećenja mozga kod Staljina bila su prevelika. Neki su danas uvjereni, iako je Staljin preživio izljev krvi u mozak i još je neko vrijeme bio živ, da su ga njegovi bliski suradnici izdali, da namjerno satima nisu zvali liječnike, sve kako bi ubrzali toliko očekivanu priliku da ga se elegantno riješe. U svakom slučaju, 2. marta Staljinu su doveli njegovu kći i njegovog sina, Svetlanu i Vasilija. Ona je poslije pričala da su oca zatekli pijanoga, čak i u toj situaciji, te da je vikao na doktore.
“Bila je to teška i užasna smrt”, prisjećala se.
Ubrzano je propadao uprkos raznim injekcijama i lijekovima, čak su pokušavali i s pijavicama, da su ga pri kraju morali hraniti na kašičicu.
Danas pojedini stručnjaci smatraju da je lako moguće da je neko iz Staljinovog okruženja tada otrovao vođu, i to varfarinom, danas lijekom protiv zgrušavanja krvi, jer se koristi u strogim dozama, ali u ono vrijeme otrovom jer se primjenjivao u velikim količinama. Usto, Nikita Hruščov je u svojim memoarima u 1970-ima napisao da je Laurentij Berija, Staljinov ozloglašeni šef tajnih službi, dva mjeseca nakon Staljinove smrti, kada mu je Hruščov poslao društvo da ga uhvati i sudi mu zbog navodne izdaje i špijunaže, vapio, između ostalog, da ih je on “oslobodio Staljina”, da ih je on spasio i tome slično.
Leonid Mlečin, također historičar, rekao je: “Neobično, ali zaista postoje pretpostavke da bi njegovi bliski saradnici iz Centralnog komiteta i predsjedništva bili kriminalci koji bi bez problema ubili svog šefa. Zanimljivo je, ali danas oko toga gotovo da nema sumnji”, kaže on.
Iako je prošlo 65 godina od Staljinove smrti, misterija oko nje još uvijek nije riješena. (Tuzlanski.ba)
