Nele Karajlić je u novom intervjuu, između ostalog, govorio o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini, napuštanju Sarajeva i “Top listi nadrealista”.

Smatra da je od srčanog udara, kojeg je doživio prije više od 10 godina, jedino “gora situacija koja je u BiH vladala 1990-ih”.

“Onaj pravi lom koji je u meni bio, na nivou srčanog udara, desio se dvije godine ranije, kada su bili izbori u Bosni i Hercegovini, kada se vidjelo da nacionalno pitanje ponovo zaokupljuje 83 posto stanovništva. Neko sam ko ponovo zastupa jednu nenacionalnu stranku, multinacionalnu stranku, koja se tada zvala Reformisti. Nadao sam se da je dovoljan broj stanovnika Bosne i Hercegovine prevazišao taj historijski koncept u kome je u Bosni i na Balkanu nacionalno pitanje primarno”, rekao je.

Dodao je da taj koncept građanskog društva obično koristi onaj narod koji je najbrojniji, jer njima je idealno da sve to postane građansko, jer imaju i tada dovoljan broj poslanika da u skupštini prevagnu na svoju stranu.

“Znao sam, što sam pokazao u ‘Nadrealistima’, da mora da izbije nešto loše, da nema šanse da izađe na nešto dobro. Tim prije što sam primjećivao da je ta takozvana narodna zajednica namjerno pravila sve poteze u pravcu izbijanja rata, ni u jednom slučaju nisu pravili neki potez koji je smirivao. Nego su od činjenice da su insistirali na priznanju Slovenije i Hrvatske, do zadnjeg momenta kada su uvjerili jednu stranu da ne treba da potpiše Lisabonski sporazum, radili sve da rat počne”, kazao je.

Misli da je njegova pozicija bila “prilično nezgodna” zato što “nije mogao da šuti niti da laje”.

“Onda sam na neki način uspio da nagovorim svoju ekipu da snimimo još jedne ‘Nadrealiste’. To je bila ta posljednja serija 1991. godine, koja je bila na neki način oproštajna s državom u kojoj smo nekada živjeli. Sam taj momenat odlaska mi nije teško pao, jer je bio tehnički veoma lako izvodljiv. Tada je letio ‘Jat’ normalnom linijom. Samo je bila poenta da nađeš tri karte za Beograd”, ispričao je.

Također tvrdi da je Sarajevo grad koji je uvijek kroz historiju “morao da ima nekog odozgo ko će da ga smiri, zapali, razvodni, zavisi šta”.

“Ne postoji organizacioni kapacitet, da svako dobije vodu, hranu, ćebe, kao što je bilo u Beogradu kada je bilo bombardovanje. Kako god da je bilo, u Beogradu je sve na neki način funkcionisalo, radili su semafori. Najteže mi je palo to koliko je mržnje bilo, u to nisam mogao da vjerujem, jer nismo mi ušli u međusobno klanje kao neka afrička plemena koja nemaju šta da jedu. Mi smo ušli u međusobno klanje iz najplodnijeg perioda u historiji. Ušli smo u klanje na izgrađenim neboderima, jakoj infrastrukturi, 10 firmi koje su u svijetu značile. To mi nije bilo jasno, kako iz toga da iscuri tolika mržnja”, rekao je.

Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.