Spremila sam vrlo sličan tekst još prošli mjesec, nakon što sam pregledala seriju „The Morning Show“ koja govori o seksualnom nasilju i uznemiravanju u televizijskoj industriji. Serija jezikom komedije govori o bolnoj temi, žrtvama, nasilnicima i onima koji šute i tako čine jedan ozbiljni sistem noćne more iz kojeg žrtva izlazi puno teže nego seksualni prijestupnik iz zatvora.

Piše: Nejra Latić – Hulusić za Karike.ba

Šokirana sopstvenim kukavičlukom i prihvatanjem stvari zdravo za gotovo, shvatih da odavno živimo taj TV show svaki dan, da smo oglušili na takvu vrstu povrede dostojanstva i da je to tako – ne zato što smo slabi nego zato što živimo u kavezu iz kojeg nemamo skoro nikavih pravnih mogućnosti da bježimo.

Elem, spremila ja analizu serije i poređenje s našom svakodnevicom i ipak je bacila. Odlučila da i dalje šutim na ovu temu. Moja želja da nešto kažem javno o svakodnevnom seksualnom uznemiravanju koje trpimo ispuhala je uz jednu večeru s dragim prijateljem gdje smo se jedno drugom izjadali i zaključili da ako nas dvoje ovako glasnih šutimo, zamisli onda šta žive i šute oni manje glasni, više ucijenjeni radnim mjestom i s manje podrške od one koju ja imam na svakom koraku od roditelja i muža pa sve do ljudi koje sretnem na ulici.

A, onda je na Balkanu progovorila Milena.

Prvo pitanje koje su postavili oni s drvenim glavama i limenim srcima je bilo „Zašto je šutjela do sada?“. Ne mogu da zamislim zašto i kako je šutjela Milena, niti mogu da obuhvatim kapljicu njene boli i hrabrosti. Znam samo zašto sam ja umuknula.

1. Zato što živim u zemlji s hiljadama žrtava silovanja u ratu koje venu, obespravljene i s etiketom „osramoćenih“, koje o silovanju nisu progovorile ni s najbližima zbog straha od odbacivanja, a počinioci zločina se i dalje podignute glave šetaju zemljom. S ovim saznanjem, govoriti o svakodnevnom seksualnom uznemiravanju na poslu, zvučalo mi je razmaženo, bezobrazno i tako da se do današnjeg dana bojim požaliti na svoju sudbinu u poređenju sa sudbinama onih koji su preživjeli i žive puno gore. Pogrešan stav, ali tako se osjećam.

2. Zato što nemam kome prijaviti seksualno uznemiravanje na radnom mjestu. Kada te kolege sistematski „časte“ lascivnim komentarima suštinski nemaš nijedan drugi mehanizam da se zaštitiš osim vlastitog jezika. U ovoj zemlji, kadrovske službe postoje da bi skupljale u prašnjivim ormarima diplome i CIPS prijave uposlenika. Sve što dobiješ na kraju, braneći se od takvih nasrtaja i povreda dostojanstva, je njihova želja da provociraju još više, postaješ skupocjeniji „plijen“ i teža „meta“.

Ako se braniš direktno od takvih „udvaranja“ i „komplimenata“ – kako se na Balkanu zove seksualno uznemiravanje na radnom mjestu, obično te proglase neugodnom za rad, neduhovitom ili se nađeš u neugodnoj situaciji u kojoj te nadređeni s istim kolegom ponovo stave u smjenu pa se snalaziš. Kome da prijaviš kolegu koji se u uskim reportažnim kolima provuče pored tebe pa ti šapne „Veličina ti je 4D“ usred prenosa uživo? Vrlo brzo, u takvim situacijama, napasnik postaje žrtva tvoje „mašte“ ili „samoljublja“. Šutim jer je moje radno mjesto i dalje mnogo ugodnije za žene, nego većina drugih u ovoj zemlji, pa me opet stid požaliti se na moj usud kad zamislim šta preživi u toku dana jedna ugostiteljska radnica u gradu s izborom između ostati bez posla ili „pustiti budalu“. Jaka pravna zaštita možda i postoji, ali ako ja kao radnica u medijima ne znam kako je dobiti i priuštiti, nisam sigurna da je vidljiva i dostupna manje sretnima i informisanima od mene.

3. Zato što većini svojih „udvarača“ i „šarmera“ iz okoline poznajem supruge, kćeri, sinove ili partnere. Govoriti javno o porukama poput „opaliću ti žvaku i kad-tad bićeš moja“ u profesionalnoj komunikaciji u praksi znači povlačiti se po disciplinskim komisijama koje zaključe da je najbolje da se to riješi između nas. Pravno slabe osnove da se riješim nametnika više bi povrijedile u ovoj zemlji djecu ili supruge tih nametnika, nego njih same. Oni uvijek isplivaju nekako na moralnu stranu obale, a adrese njihovih „udvaranja“ na onu drugu stranu, gdje su nasukane sve one koje su „same to tražile“.

4. Zato što sam primijetila da su podršku Mileni Radulović u vidu njene slike i prigodnog komentara postavili mnogi za koje znam da su se „udvarali“ studenticama, pijani u studentskoj kafani „komplimentirali“ moj izgled, nudili mi da kao osamnaestogodišnjakinja s prve godine režije idem da upoznam njihovu mamu da mi udeblja „atribute“ svojim kuhanjem, a kad sam se pokrila nebrojeno puta pitali kolika mi je kosa ispod marame. Stroge standarde seksualnog uznemiravanja na poslu sa Zapada jedni smatraju sakaćenjem međuljudskih odnosa i njihovog šarma i slobode govora, a još strožije tradicije s Istoka, gdje svrstavaju činjenicu da se ja ne rukujem i ne grlim s nasumičnim osobama, smatraju zatucanošću i pripisuju mom vjerskom fanatizmu.

Takvi su uvijek dežurni dušebrižnici za svako stanje, osim sopstvenog moralnog posrnuća; pola nacije se baš na njih ugleda, morališu svima i na sve, a godinama rade isto ili šutnjom podržavaju kolege i kolegice, kao što ja sada šutnjom o njihovim imenima, jer ne vidim šta će nam to donijeti, i sama stajem u njihov smrdljivi tor.

5. Zato što pričam iz pozicije pokrivene žene, kojoj nije dovoljno što je pokrila kosu, ruke, grudi, noge, jer mi i dalje viri „razvratni vrat“, što je manijacima dovoljno da postaneš meta „udvaranja“ i moralisanja o mom razvratnom oblačenju. Nikada niko od moje brižne braće i sestara nije stao uz mene da odbrani moje pravo da se skinem gola kao Godiva ili obučem u skafander s kacigom bez da o tome ima neko svoje mišljenje. Sve što će kazati, ovi čuvari ženskog morala, na ovaj tekst biće citat jednog kolege u penziji kada sam prvi put ušla u reportažna kola, a on me pitao: „Zna li ti babo gdje ti radiš? Ovo nije za tebe. Ovdje je stiskavac!“ Prevedeno, sjedi kući ili sama si tražila, gola ili obučena – evo me živi dokaz da je isti vrag.

6. Zato što su neki od vas došli do ove rečenice, ali se i dalje u glavi pitaju ko je prijatelj s kojim sam bila na večeri neku noć i „šta on meni tačno dođe“.

7. Zato što više ne znam zašto da pričam. Čemu pisati i galamiti više kada je saldo na kraju derneka da se ova kolumna povlači tri dana po društvenim mrežama, da još deset dana poslije brišem iz sandučeta uvrede dokonih manijaka i da me potapšete po ramenu kad me sretnete na ulici i kažete da se sve slažete, ali niste vi od onih koji vole da se u javnosti očituju? Čemu više trošiti nerve i jagodice? Ničemu.

Prije Milene na Balkanu je progovorila Marija Lukić. Načelnik Opštine Brus je dobio tri mjeseca zatvora radi seksualnog uznemiravanja uposlenice, a Marija tri miliona uvreda, i sve smo zaboravili i prije nego je načelnik napustio zatvor. Pišem i ovaj put samo radi tog vraga u stomaku koji se upali, pa tinja dok ne izađe kao lava iz mene u nadi da će možda ovaj put, neko negdje, poslije mojih riječi, koje su moj problem, možda se zapitati možemo li bolje i drugačije.

Možemo li iskoristiti ovaj trenutak svjetla koje nam je Milena opet upalila da se, boljim zakonima i mehanizmima zaštite koji bi bili dostupni svima, zauvijek riješimo zlostavljača?

Možemo li ustrajati u revoluciji ovaj put i lopticu sramote prebaciti na teren krivca, a ne žrtve?

Dok se to ne desi, ja ću i dalje da šutim, jer ne znam ništa pametnije da radim.