Četvrtak, 28. Marta 2024.
Tuzlanski.ba logo

Muamer i Miroslav: Muzika nas spaja i u Srebrenici (FOTO)

Preuzmite sliku

Muamer se 2008. godine vratio u Srebrenicu. Od 1995. do 1996. godine bio je u Tuzli i onda se preselio u Živinice, gdje je živio 12 godina. Miroslav je rođen u Bajinoj Bašti i onda su mu se roditelji preselili ponovo u Srebrenicu krajem rata.

Njih dvojicu spojila je ljubav prema rok muzici, ali i ljubav prema Srebrenici. Okupili su se u zajedničkom projektu otvaranja kulturno-zabavno-edukativnog objekta bivše Pivnice u Srebrenici, a pokrenuli su i zajednički Festival „Srebrenica Wave“. Oni su, kako su ih mediji ranije nazvali, posljednji trzaji Srebrenice…

Muamer i Miroslav su nagovorili opštinu Srebrenica da kupi zgradu, opština je tu zgradu kupila i dala je njima na korištenje. Iz projekta koji su imali sa opštinom Tillburg iz Holandije, platili su opštini 10.000 EUR-a za najam na 20 godina, te su krenuli u renoviranje.

Zahvaljujući podršci njemačke ambasade, uspjeli su u novembru prošle godine obnoviti krov, tako da je spriječeno daljnje propadanje zgrade. Sve ostalo je u lošem stanju.

„Nije u pitanju nova zgrada, da možemo odmah krenuti sa aktivnostima. Moramo da se borimo za rekonstrukciju zgrade“ kaže nam Muamer Čivić.

  • Miroslav i Muamer na prezentaciji svog projekta u Mostaru u organizaciji Norveške ambasade u BiH

    Njih dvojicu smo zatekli u Mostaru u tamošnjoj „Školi roka”, jedistvenom projektu zajedništva i aktivizma kroz muziku, koji je pokrenuo Orhan Maslo Oha. Sa Ohom su se upoznali još ranije, a njihova namjera je da još više ojačaju svoju organizaciju, te uspostave novi vid saradnje.

    Sve ove ljude veže motivacija da u svojoj sredini učine nešto što će odjeknuti i što će nadjačati sve negativnosti. Ovi ljudi pokazuju neku drugu stvarnost.

    Nema vremena

    Miroslav Andrić govori kako se u Srebrenici nema baš mnogo vremena za dugogodišnje projekte.

    „Nemamo vremena da sve to gradimo 20-30 godina, jer bi to bilo normalno vrijeme da se ovaj naš san izgradi. Mi smo u Srebrenici stjerani u ćošak i prinuđeni smo da brže radimo, jer je svaki izgubljeni dan katastrofa. Svakim danom je sve manje ljudi i mi skrećemo pažnju na to u Srebrenici, iako većina političara to percipira drugačije. Ljudi su u zabludi. Mi iznosimo priču koja je totalno realna, nismo srećni što napominjemo neke stvari, ali jedino mi smijemo da kažemo kakava je situacija. Ona je alarmantna i treba svi da je znaju i da se uključe da napravimo nešto sad, jer za pet godina tamo neće biti nikoga sa kim se može raditi, niti će biti bilo kakve energije za posao“, kaže nam Miroslav Andrić.

    Muamer dodaje kako im je cilj da organizuju što više stvari, što više festivala, aplicirali su za dva konkretna festivala i očekuju odgovore svaki dan, nada se da će uspjeti. U toj staroj zgradi su organizovali preko 70 svirki različitih bendova, što je bio i još uvijek jeste proces pomirenja ljudi.

    „Ti projekti obuhvataju još više svirki, još više koncerata, još više svih aktivnosti i pravo smo srećni zbog toga. Mislimo da samo konkretna djela u Srebrenici mogu nešto uraditi i ljudi stvarno žele vidjeti konkretnu akciju. Ja sam krenuo iz početka te 2008.godine, iz devastirane kuće, bez struje, bez vode, bez plate ali sam vjerovao da se može i zato se ovoliko i borim. Puno su se ljudi naslušali priča i lažnih obećanja. Želja mi je bila da sve ambasade i partnere ujedinimo i da napravimo stvarno lijepu priču iz Srebrenice. Volio bih da se nakon svega kaže – „da evo ima jedna pozitivna priča iz Srebrenica“. Imamo potencijale, prirodne ljepote, to se ne koristi to je blokirano kao u većini gradova. Srebrenica mora imati nešto posebno što drugi gradovi nemaju. Po meni upravo zato trebamo imati centar koji bi bio najbolji u čitavoj bivšoj Jugoslaviji“ kaže Muamer Čivić.

    Njegov prijatelj Miroslav kaže kako često ni on sam ne zna odakle im energija volja i entuzijazam da se ostanu u Srebrenici i da se nešto uradi.

    „Kada je u pitanju moja lična snaga moram da priznam da smo se nas dvojica prošle godine dogovorili, da nakon po ko zna kojeg po redu pada u smislu projekata, raznih obećanja koja nisu ispunjena, da ćemo žrtvovati još godinu dana za Srebrenicu pa ako to podignemo na nivo koji nama odgovara da će ostati i nastaviti.“

  • Kako napraviti čudo?

    Srebrenica se, baš kao i ostali gradovi i opštine naše zemlje suočavaju sa alarmantnim gubitkom stanovništva. Mladi ljudi napuštaju ove prostore i pitanje je kako jedna lokalna zajednica poput Srebrenice može opstati.

    „To je pitanje koje sebi postavljam svaki dan i ja raznmišljam kako napraviti čudo da taj grad preživi. Poražavajuće je da nema nijedna pekara, da se nije mogla održati, jedna mesnica je zatvorena.. Znači svaki dan je sve manje stanovništva. Evo naši prijatelji koje smo pokušali i uvukli u našu priču da je zajedno izgradimo, se osipaju jedno po jedno i stalno odlaze iz Srebrenice. Narod uglavnom gleda u političare i u politiku i uzdaju se da će oni nešto veliko napraviti. međutim mi nismo baš optimisti, tako da ne čekamo već preduzimamo šta god mi možemo što je i našoj moći da to promijenimo” kaže za BUKU Čivić.

    Mumaer nam priča kako izgleda Srebrenica danas. Po danu se nešto i dešava, po noći je sve sablasno.

  • ” Proći kroz centar grada naveče je nešto strašno zaista, to u 8 sati ne možete vidjeti ni auto ni čovjeka, pogašena su svjetla u kućama i zgradama i ja bih volio da ljudi dođu i vide kako to izgleda, dok se i ostalim gradovima u BiH ne dogodi takav odlazak stanovništva. Teška je atmosfera. Jedan naš prijatelj je neki dan napravio šalu rekavši: Srebrenica i Vašington su pravo slični, jer su administrativni centri. Tu su svi zaposleni do četiri. Dosta ljudi sa strane iz Srbije, Tuzla, Srajeva, koji rade do četiri u Srebrenici. Poslije četiri sata radnim danim ostajemo samo mi koji smo stvarno tu. Vikend je najteži. Tu se pokaže prava situacija, koliko je tu ljudi .  Ljudi se, pa tako i ja najviše bojimo te samoće…Mislim, osjeti se u zraku naveče kad nema ništa, kad se osjeti da ste sami. A tišina..nisam nikad mogao vjerovati da tišina može tako razorna i da tako odzvanja…To je nevjerovatan osjećaj“ naglašava on.

    Za kraj ostavili smo utiske sa posljednje aktivnosti koju su organizovali

    „Samo kad mi napravimo neki događaj kad se potrudimo, onda se popale svjetla, čuje se muzika. Prošli vikend smo imali hip hop festival – ja dugo nisam doživio da nakon ponoći čujem omladinu kako se vraća kući, pričaju, smiju se.. iz Vlasenice, Milića, Bratunca, Bajine Bašte, Ljubovije, Zvornika čak i iz Sarajeva“ zaključuje Muamer.

    „Znaš, mi smo već na izmaku snage i godinama izvlačimo maksimum iz ove situacije koja je u totalnom haosu. Nismo ni sigurni u našu snagu ali smo sebi zadali tu godinu i zato ćemo pokušati da sa Mostarskom rok  školom i drugim partnerima to sve podignemo na jedan veći nivo kako bismo imali sigurnosti da sebi kažemo: E vrijedi nam ovdje ostati i vrijedi se boriti, i ništa nije bilo uzalud”. (Buka)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

    Ključne riječi: , ,