On je Bosna koja je neophodna da bi Hercegovina u meni funkcionirala kako treba. Proplanak širine duha potreban da ovaj tvrdoglavi kamen ispravno diše.

Piše: Martina Mlinarević-Sopta (Facebook)

Možemo mi i danas pričati o političkom okviru ove nesretne zemlje, biti standardne lutke u rukama đubradi od političara, pa gorjeti na dobro uvježbane fitilje, za njihovo sve i naše vječno ništa. Možemo se mi i danas nabacivati mržnjom u uobičajenim količinama preko jezivih zidova netrepeljivosti. Crtati karte, razviti ratne, državne, svoje i tuđe zastave. I Burkine Faso također, eto da se nađe. Lako je biti govno. Zadnjih godina, to je zapravo najlakša disciplina na ovim prostorima. Biti čovjek, međutim, je nešto malo za nijansu teže.

Pa priznati da momci koji će večeras u sparnu ponoć istrčati na travnjak svojih snova, nemaju ništa s našim nagomilanim frustracijama. Osim što, ni krivi ni dužni, na svojim mladim ramenima nose svu težinu ove zemlje pune ljepote i govana. Momci koji su jednom zbog krvavog ludila nepovratno izgubili najljepše godine odrastanja, noćas će živjeti i igrati svoja prekinuta djetinjstva. Na Marakani. Kao u najboljim snovima. I tko smo mi da im kvarimo radost u očima?

Jednom mi je netko rekao da bih, da sam se kojim slučajem zatekla na Titaniku, svirala s onim gudačima nasmijana dok sve nestaje pod vodom. Pa neka. Lako je bilo voljeti najmoćniji i najljepši brod na svijetu dok je isplovljavao pod reflektorima svih medija i razdragane publike. Trebalo je, međutim, imati muda za poštovati ga i ostati mokar u njegovom mraku kad se lomio na dva dijela, sasvim uništen i na koncu progutan u prostranstvu oceana.

I samo zato – ponosna u ponoć ove kišne nedjelje. Na momke iz zemlje vječnog Titanika. Jer će večeras zagrljeni naći svoja pokidana djetinjstva. Nama svima unatoč. (Tuzlanski.ba)