Poznati glumac Andrija Milošević, uvijek je pun optimizma i duhovitosti, tako je bilo i u razgovoru za Tuzlanski.ba.

Sama pomisao na Andriju Miloševića mnogima ocrtava osmijeh na licu što ne čudi jer njegova zarazna energija može popraviti i najteži dan.
Tako je Andrija dan popravio i našoj ekipi. Iako je, zbog vremenskih neprilika, njegov put iz Beograda do Tuzle trajao trostruko duže od predviđenog, uz mnoštvo stresnih situacija, Andrija nije izgubio osmijeh s lica pokazavši da životne situacije ne trebaju upravljati našom energijom, nego da mi i naša energija moramo upravljati njima.
Na pitanje, kako njemu to polazi od ruke, Andrija Milošević, za Tuzlanski.ba kaže da uvijek bira da bude sretan.
''Možete da budete jednostavno elementarno srećan čovjek. Imate jedan pozitivan odnos prema životu, srećni ste prosto zato što ste tako odlučili.
Mi ne znamo šta je sreća, nemamo neku definiciju, ne možete reći niz nekih stvari koje čovjek treba da posjeduje da bi bio srećan. Toga nema. Možete imati mnogo para, a opet da budete nesrećni, možete imati ovo ili nemati ono, a da budete srećni. Tako da ja smatram da bi čovjek trebao da to popravi kod sebe ako nema, da bude elementarno prosto zadovoljan što je tu. I onda idi i šali se'', objašnjava.
S obzirom na to da je u Tuzlu došao po vremenskim neprilikama praćenim snijegom i saobraćajnim kolapsom, Andriji to nije stvorilo nervozu i stres. Naprotiv, dalo mu je inspiraciju da, na sebi svojstven način, opiše ''šok kod nadležnih službi kada padne snijeg''.
''Kod nas se ljudi šokiraju što je pao snijeg, kao da živimo u Africi. I to u decembru kad padne. Kod nas se i službe spašavanja od snijega šokiraju što je pao snijeg. Isto koda živimo u Džibuti, kao da je 365 dana godišnje sunce. Pa majke, baš mi je čudno. Ja sam brojao buldožere dok sam došao ovdje, dva su mi pobjegla. Vidio buldožer snijeg i pobjegne. Znači, izađe, vidi ih, a ćao, i pobjegne u grmlje.
Onda, kamion. Kada pitam šta je bilo, kažem, je li popriječio se kamion? Kad' god u zimu padne snijeg, ti imaš kamion koji igra hokej po drumovima, ne možemo stići nigdje, jer je kamion proklizao, imaš 14 točkova. Pa kako ti svaki prokliže? Evo, samo mi nije jasno. Evo, ja imam 4, pa prolazi'', priča kroz smijeh.
Andrija kaže da ne pravi razliku među ljudima. Bilo da nastupa pred publikom u BiH, regionu ili Evropi, čovjek je čovjek i svako voli da bude nasmijan.
''Ljudi vole hranu za dušu. Posebno, ajde da kažem, naši ljudi ovdje u regionu, koji su toliko slični. Ali da vam kažem, nije ni dijaspora drugačija. Kad igram u inostranstvu, evo, sad sam igrao u Austriji. Pazite ovo, dvojica Austrijanaca koji su radili u sali, tehničke stvari, nisu znali šta ja pričam, ali se narod toliko smijao da su mi došli i rekli: "Šta pričaš, čovječe? Nama je bilo smiješno, nismo znali šta je ovo. Znate li da dolaze njemački stand-up komičari tu? I nikad se narod ne smije toliko. Možda dolazi do razlike u vrsti humora, načinu. To je možda razlika između njih, malo hladnijih, i nas, temperamentnih, koji volimo smijeh i humor. Posebno nekorektan humor'', ističe.
Upravo zbog toga preferira kontakt uživo sa svojom publikom jer kako on daje energiju njima, povratne reakcije su ono što je vjetar u leđa.
''Mislim da sada u digitalnom univerzumu našem igranje predstava uživo je postala apsolutna ekskluziva. I kao što vidite, bez obzira na toliku ekspanziju interneta, digitalnih socijalnih mreža, nastupi uživo su skoro svi rasprodati. Ljudi obožavaju da vide čovjeka uživo, da osjete emociju, autentičnu emociju. Jer ja mogu igrati ovu predstavu sto puta, a igraću je sto puta različito, na različit način. Ja sam živ čovjek. Nekad sam ovakav, nekad sam onakav. Zavisi odakle dolazim, šta mi se tog dana desilo. Nije mi uvijek isto osjećanje. I nije mi uvijek ista misao u glavi. I ja mislim da je to fenomenalno'', objašnjava.
A to je nešto što, kako dalje kaže, digitalno ne može da vam da.
''Posebno što danas su svi ljudi javne ličnosti. Vi više nemate javne ličnosti u onom smislu kao nekada. Kad meni neko dođe i kaže: "Ti si javna ličnost." Ja kažem: "Jesi li nešto postavio na Instagramu?" "Jesam." "Pa i ti si javna ličnost. Ti hoćeš da kažeš javno neko mišljenje, ali ne želiš da imaš odgovornost za to." Kao: "Ja nisam javna ličnost, a ti jesi." Nemoj, molim te. Pošto ste svi javne ličnosti, izvolite pa odgovarajte za ono što kažete'', dodaje.
U svojoj predstavi koja nosi naziv ''Idem putem pa zagrlim drvo'', Andrija Milošević na humorističan način govori o odnosu između majke i sina, ali onom odnosu u kojem dominira majke i njene odluke. Na pitanje kako u stvarnosti gleda na takve situacija, Andrija kaže da je za čovjeka najvažnije da zadrži svoju slobodu.
''Ne treba niko da vam diktira ništa. Nije to, da li je to u pitanju majka ili bilo ko. Jer, pazite, možete vi reći "ne diktira mi majka", ali ti diktira politika ili ti diktira ne znam šta. Ne treba čovjeku niko ništa da diktira. Dosta je diktiranja. Mi moramo da budemo slobodni. Kako god, morate biti slobodni. Morate svoje živote otrgnuti od bilo kakvog diktata. Bilo čijeg. Brata rođenog, majke, oca, politike, sporta, čega god.
Ovih kvazi-filozofa sada, koji se pojavljuju sa svih strana. Ovih neurohirurga, psihijatara i ostalih koji vam govore šta treba da radite, kako da živite, ili da kako da se ponašate prema svojoj djeci. Tako da ne slušajte gomilu toga. Uvijek slušajte one ljude koji su zaista kompetentni ili koji su najbolji u tome. Prosto, treba, ako već tražite pomoć ili vam treba pomoć u nekoj životnoj bezizlaznoj situaciji, onda je uvijek treba tražiti od najboljih, najstručnijih ljudi. A ne slušati svakog čovjeka na Instagramu ili izaći na livadu pa slušati svakog ko ti nešto priča'', ističe.
U razgovoru za Tuzlanski.ba, Milošević se osvrnuo i na stand up komediju i njen rast, ali i sve ono što ovaj žanr zahtijeva i donosi sa sobom.
''Stand-up komedija je zahtjevan žanr. Zahtijeva da pišete, sarađujete s piscima i obraćate se svijetu na specifičan način. Ima mnogo talentovanih i dobrih ljudi. To je izuzetan način da se obraćate publici. Ja koristim elemente stand-up komedije u nekim mojim monodramama. To je način na koji meni najviše prija. Da imam jednu nit, jednu liniju priče, pa da koristim elemente i vještine stand-upa da je pojačam. Stand-up komičari imaju globalnu temu, ali skaču s teme na temu. Smatram da sve to treba kompilirati.
Ja sam za sve. Ljudi treba da se izražavaju kako žele. Jedino što bih preporučio jeste da, kada već počnete, radite to na najbolji mogući način. Težite najboljem. Za prosjek nema prostora. Prosjek uništava stvari'', kazao je.
Prije dvije godine Andrija Milošević se ostvario i u ulozi oca. Na svijet je došao njegov sin Relja, a o roditeljstvu Andrija ne govori kao o izazovu i nečemu sa čim se treba boriti. Naprotiv, roditeljstvo je ono što mu, kako navodi, daje atomsku energiju.
''Ja sam tata, nema tu šta sad. Gotovo. Ja se borim svejedno u životu, ovako i onako. A ovo mi je samo sreća i radost. I zadovoljstvo. I ljubav i energija, atomska energija. Šta me briga? Šta imam ja sad od toga da pričam? Da li je teško? Zamislite kako je bilo 1941. godine. E, mnogo ti je lakše, priznaj. I meni i tebi. Mi smo razmaženi danas. Ovo je bilo jedno razmaženo doba. Jedno tupavo doba, suštinski. Vjeruj. Šta ja imam sad od toga da pričam? O, teško je baš. U koje vreme nije bilo teško? A šta nije teško? Šta bi trebalo da se desi da ti ne bude teško? Evo, sad da dođete neko i da ti milion eura. Je li ti to garantuje da ti život neće biti težak? Pa nije.
Susrest ćeš onog tamo koji te nervira ili onog tamo koji ti je nešto loše uradio. Možeš na svakom ćošku neko štanglom da te udari u glavu. Možeš da imaš saobraćajnu nesreću. Možeš da ti se dese gomile negativnih stvari bez obzira šta misliš da bi tebi to otklonilo. Zato što ti ne možeš kontrolisati sudbinu. Niti kontrolisati, ajde, kažem, životne uslove. Dakle, nešto što se dešava mimo naših projekcija'', ističe.
Za kraj, na pitanje koju univerzalnu poruku bi poslao ljudima sa Balkana, Andrija kaže da bi im poručio ''samo da ne mrze''.
''Mislim da je endemska stvar mržnja kod nas. Kao da je neki sport, neki fashion, samo se ne mrzite i nemojte podleći egocentrizmu. Ja sam bolji, mi smo ovakvi, a oni su onakvi, a živite na kilometar jedan od drugog. Problem kod nas je nezrelost, nemogućnost da se vlada sopstvenim emocijama, to ti je kada ti ono dođu ljudi i kažu šta ću ja sam emotivan i onda slomi sve, pa šta to dokazuje, dokazuje da nisi dobro prijatelju, pa ne možeš lomiti sve i to dokazivati time što si emotivan, pa šta kao ja nisam emotivan, pa što ja ne lomim?, zaključuje.